Maratonske muke i nauke

Bio je to petak i prema planu na rasporedu je bilo trčanje. Nakon kratke pauze od dužih dionica, a već sam unaprijed odlučio kako ću taj dan otrčati barem tri kruga oko nasipa, čime bih odradio nekih 28 km, no ako bi noge i dalje bezbrižno dopustile, prikriveni plan bilo je konačno istrčavanje pune maratonske dužine, točnije 42,2 km. Nažalost, već od samog jutra sve je krenulo u krivom smjeru.

Dan ranije zapeo sam zbog nekoliko serija pokraj televizora u dnevnom boravku što je rezultiralo buđenjem tek nakon 9:00 sati. Nakon jutarnje kave planirao sam popiti svoj energetski shake i krenuti u novu pustolovinu, no posao se ispriječio i dok sam trepnuo već je bilo 13:00. Prilično šokiran ovakvim ishodom ubrzano sam ispijao svoj napitak razmišljajući kako odrađivanje maratonske dužine više nema smisla. Ipak, odlučno sam navukao nove tenisice za trčanje, uzeo 2 litre izotonika i dvije banane, sasvim solidnu zaliha za planirana dva sata trčanja (otprilike), i stigao do nasipa gdje sam sve to spremio i uz laganih 5:30 krenuo u obilazak nasipa.

Foto: Goran Markuš

Stiglo je i odijelo za plivanje

Prvi krug, pauza za napitak, drugi krug i nova pauza za napitak i bananu sasvim su solidno prošli, da bih nakon trećeg kruga ponovo zastao, otvorio zalihu, popio nešto napitka, pojeo i drugu bananu te se zapitao: "Zašto bih točno sad stao?". Prilično sam se iznenadio jer pravih problema odnosno bolova u nogama uopće nije bilo, a i kondicijski gledano bio sam u potpunosti u redu. Iako sam bio i više nego svjestan da energetski nisam u najboljem stanju (bilo je oko 16:00, a u sebe sam unio dvije banane i energetski shake), a što je još gore uz sebe više nisam imao niti banane niti nekih dodataka u obliku gelova/pločica, prevladala je moja samouvjerenost i uz "ma malo ću istrpjeti pa da i to ostavim iza sebe" krenuo sam u četvrti krug oko nasipa. Nažalost, stvarnost ili mladost i glupost (prosudite sami) ubrzo me dobrano našamarala. :)

Svega nekoliko minuta nakon napuštanja moje skrivene stanice za okrjepu (koliko nešto može biti skriveno na samom nasipu ostavljam vama na maštu) osjetio sam prve naznake zamora u nogama, no kako nije bila riječ o nikakvim ozbiljnim problemima iste sam zanemario i jednostavno nastavio pjevušeći štogod je već sviralo na radiju. Niti tri minute kasnije postao sam svjestan novog problema – baterija na mobitelu počela se glasati i ako sam htio da moja sesija ostane zabilježena na stranicama aplikacije RunKeeper ostatak dionice morat ću pretrčati u tišini što je za mene gotovo veći izazov od odrađivanja cijele Ironman dionice (kako sam odlučio da ću od 1. svibnja veliku većinu treninga odrađivati u tišini kako bih se pripremio za samo natjecanje, čekaju me dva vrlo zanimljiva mjeseca treninga).

Međutim, ni tu nije bio kraj mojim problemima. Točno negdje na pola novog kruga, oko drugog mosta, primijetio sam da mjerač otkucaja srca više ne šalje prave podatke. Kako sam bio siguran da mi srce kuca brže od oko 85 puta na minutu u što me on uvjeravao, pokušao sam ispraviti remen u "letu", no to je samo rezultiralo umorom i dodatnim opterećenjem zbog kojeg sam zamalo stao i odustao. Naravno, nisam i čim sam pretrčao ravni dio dionice zaustavio sam se, prebrisao kontaktnu površinu, malo pritegnuo remen i naizgled riješio problem. Nažalost, sva ta strka i zbrka vjerojatno me i psihički umorila jer više nisam mogao pretrčati više od 500 metara bez intenzivnog razmišljanja o zagrebačkom odresku, krumpiru i salati zbog čega sam pri samom završetku kruga malo produžio i pribavio si neku čokoladicu (mislim da je bio Corny Big, no više ni sam nisam siguran) ne bih li lakše odradio posljednjih sedam kilometara.

Nakon što sam ubrzano pojeo čokoladicu i dobro je zalio izotonikom sve je bilo spremno za nastavak – osim nogu. Iako sam ih istegnuo prije ponovnog paljenja štoperica, već nakon stotinjak metara bilo mi je jasno da je i njima polako svega dosta. Predostrožnosti radi odmah sam odlučio da ću usporiti tempo koji spuštam na 5:55 i vrlo brzo osjetio sam opuštanje u mišićima i dovršetak maratona odmah je izgledao kao prihvatljiv cilj. Ono što me još uvijek donekle mučilo bila je glad i iz kilometra u kilometar jedino o čemu sam razmišljao bio je zagrebački odrezak s pomfritom. Odmah nakon pobjedonosnog završetka maratona i glasnog uzvika sreće prvo što sam napravio bilo je, pogodite – narudžba zagrebačkog odreska s prilogom.

Predvečer, kad je većina zategnuća, pomalo iznenađujuće, popustila, upustio sam se u malu analizu svog tek odrađenog maratona i odmah zaključio da više nikad neću odrađivati ništa slično (ne)pripremljen kao taj dan. Iako je u konačnici bilo nešto teže od očekivanog, sebi sam ipak dokazao kako maratonsku dužinu imam u nogama i završnim treninzima se nadam samo dodatno pripremiti tijelo, a posebice noge, za nadolazeći izazov u Francuskoj. Pogledavši nedavne treninge, odlučio sam kako ću produženi vikend tijekom kojeg smo bili u posjeti budućoj svojti i kumi u prekrasnoj Puli, provesti bez ijednog treninga i sa "sve četiri u zraku". Bilo je naprosto fantastično!

Adidas kvartovski kros

Iako sam se još uvijek oporavljao od trkaćeg umora na nasipu, preda mnom se pojavio još jedan trkaći izazov – adidas kvartovski kros. Za one koji nisu upućeni, pod pokroviteljstvom Adidasa, a u sklopu promocije trčanja, ove godine održava se drugi po redu kvartovski kros. Riječ je o pet utrka koje će se organizirati u nekoliko različitih zagrebačkih kvartova i koje su u glavnoj kategoriji dugačke od tri do pet i pola kilometara (ovisno o lokaciji). Ovogodišnje natjecanje počelo je 26. travnja u samom centru grada, na Tuškancu.

Zahvaljujući pravovremenoj obavijesti koju sam primio na e-mail Triatlonca Amatera, u posljednji sam čas ubacio spomenuto natjecanje u svoj raspored, no kako sam neke stvari već unaprijed isplanirao, petak prije same utrke (ne)očekivano se produžio i nakon što sam nešto kasnije od planiranog konačno legao u krevet, jutarnje buđenje nije prošlo najbezbolnije. Na sreću, probudio sam se sasvim dovoljno rano da se u miru pripremim, obavim jutarnje obaveze, uzmem opremu i "ugodnih" 15 minuta prije starta dođem do stola za prijave.

Većina prijava na razna natjecanja obično prođe prilično bezbolno, no prijava na adidas kvartovski kros prošla je vjerojatno najbezbolnije moguće. Pojavio sam se ispred stola, izrecitirao tri podatka i to je bilo to, bez ikakvih komplikacija, čudnih uputa i inih stvari koje s vremena na vrijeme pokvare doživljaj na pojedinim lokacijama. Prijateljska i opuštena atmosfera prenijela se i u društvo na startu koje se s veseljem zagrijavalo i istezalo, a svaki slučajni udarac nekog prolaznika, a bilo ih je, obično bi završio smiješkom i prijateljskim pozdravom. Sve je bilo spremno za start.

Kao što to obično i biva na trkaćim natjecanjima, start je bio sličniji hodanju nego trčanju, no kako su nas odmah na startu čekale stepenice nisam se baš previše žalio. I dalje se nisam osjećao najbolje, nekako mi se spavalo, no čim sam stigao do vrha stepenica ubacio sam u višu brzinu i krenuo u lov željenog ritma od 5:00 minuta po kilometru. Kako nisam previše vremena posvetio treninzima trčanja uzbrdo, bio sam presretan uvodnim dijelom utrke jer sam vrlo brzo shvatio kako je ispred mene vrlo zanimljivih pet kilometara. Nisam imao pojma što me čeka!

Već sredinom trećeg kilometra moje zanemarivanje riječi "kros" obilo mi se o glavu. Na moju sreću, iz nepoznatih razloga obuo sam starije tenisice i kad sam se usred utrke našao nasred šumskog puta sa zaglavljenom nogom u debelom blatu, osim što sam očigledno bio iznenađen takvim raspletom situacije, nimalo nisam izgubio volju već sam veselo nastavio "šljapkati" po blatu kao malo dijete i krenuo ćakulati sa sutrkačima o prezabavnoj trasi koju su nam organizatori pripremili (i ovo nije sarkazam). Penjanje i spuštanje kroz blatne puteve bez pogovora nije moj stil, no u ovom slučaju, kad se većina mojih treninga odrađuje u potpunosti prema unaprijed određenom planu, ovakav obrat pokazao se punim pogotkom.

Nakon utrke...

Po povratku na "civiliziranu" podlogu nisam znao nabija li mi srce jače od umora ili veselja zbog iznenađenja i nevjerojatno vesele i opuštene ekipe oko mene. Odmah po dolasku na cilj svoje doživljaje podijelio sam s dragom i odlučio kako ću, ako me neke vanjske sile ne spriječe, odraditi i sve četiri preostale utrke u sklopu adidas kvartovskog krosa (detalje ćete pronaći ovdje).

Foto: Goran Markuš

Što se rezultata tiče, na kraju nisam odradio planiranih 5:00 minuta po kilometru (da sam zapeo vjerojatno bih usprkos terenu i uspio, no rezultat je usred utrke jednostavno pao na drugo mjesto) već mi je za točno 5,50 km trebalo 29:01 minuta odnosno 5,17 minuta po kilometru (Garmin) što je bilo dovoljno za 34. mjesto u konkurenciji muškaraca (rezultati) odnosno 44. mjesto ukupno (rezultati).

Prije nego što se oprostimo uz video o jednom od kandidata za pobjedu na nadolazećoj Wings For Life World Run utrci, Deanu Karnazesu (toplo preporučam), i ovim putem htio bih se zahvaliti organizatorima adidas kvartovskog krosa na odličnoj utrci tijekom koje nakon poprilično dugo vremena prvi puta nisam strepio od sudara sa slučajnim prolaznicima ili automobilom koji je odlučio zanemariti činjenicu da "tu netko trči". Odličan posao i vidimo se na sljedećoj utrci!