Kad pile pita pijevca

Od samog početka cijelog projekta jedan od ciljeva i želja bio je sastanak s čovjekom koji je osvojio sve što se u duatlonu i triatlonu u Hrvatskoj osvojiti može, drži aktualni nacionalni rekord u ironman disciplini i čak je dvaput nastupio na događaju koji se smatra vrhuncem triatlonske godine, finalu Svjetskog Ironman prvenstva u Koni na Havajima. Stoga ne čudi moje oduševljenje kad sam sastanak konačno uspio i organizirati. Dejan i ja susreli smo se u centru Samobora i nakon podužeg razgovora slobodno mogu reći kako dosad nisam upoznao takvog sportaša-umjetnika koji jednostavno voli ono čime se bavi, savršeno poznaje sebe i svoje tijelo i naprosto voli život.

Intervju s Dejanom Patrčevićem

Kako ste se prije 15-20 godina, zapravo našli u triatlonu?

U to vrijeme živio sam na Jarunu gdje se već održavala neka liga i Borko Prvan, Marijan Pedišić i drugi dobri dečki jednostavno su me uvukli u sve to. Negdje u to vrijeme upisao sam prvu godinu fakulteta i kao da sam osjetio da je upravo to bilo neko kritično vrijeme za početak. Nisam imao nikakvih ciljeva, već mi je jednostavno bio gušt doći na tu ligu, "razbiti se" i onda se sedam dana oporavljati. Isto tako moram priznati da mi je vjetar u leđa bila i činjenica da sam odmah primijetio da mi ide.

Kako se ranije nisam bavio sličnim sportovima, počeo sam od duatlona, jer mi je plivanje predstavljalo potpuno nepremostivu barijeru. U to vrijeme vozio sam mountain bike, a tenisica se ni ne sjećam i samo znam da sam imao problema s upalom pokosnice. Od onda više nikada. Tek sam 1998. godine odradio svoj prvi triatlon i to u Rovinju. Iste te godine nastupio sam i na europskom prvenstvu u Veldenu gdje se istovremeno, s druge strane jezera u Klagenfurtu, po prvi puta u povijesti organiziralo ironman natjecanje.

Da ste mogli nešto promijeniti na samom početku, što biste promijenili?

Ne bih ništa mijenjao. Iako svaki put kad me to pitaju pomislim na mamu koja bi me, da je mogla, vjerojatno već tada izvukla iz tog svijeta. Da mogu vratiti film na puno ranije, možda bih nešto i promijenio, no kad si dijete, onda su roditelji ti koji odlučuju. Da sam mogao, već bih se tada upisao u neku školu plivanja jer i dan danas mislim da sam talentiraniji za plivanje nego što sam za bicikl i trčanje.

Jeste li imali neke uzore iz svijeta triatlona?

Ne, nisam imao uzore jer zapravo nisam ni znao što je to točno triatlon. Moj "uzor" je bilo to što sam htio biti fizički izdefiniran. Kao tinejdžer sam bio više poput nekog štrebera – povučen, nisam baš izlazio i bio sam dosta fizički nerazvijen, stoga ni ne čudi da sam se u to post-tinejdžersko doba htio nekako istaknuti i dobro izgledati.

Kako ste iz rekreativnih zaplivali u profesionalne vode?

U to sam vrijeme ujutro imao predavanja na fakultetu, popodne vježbe, a između bih obično trenirao. Mislim da sam ujutro ponekad trčao, ali to je bilo tako davno da više nisam ni siguran. Uglavnom, tada je sve to bilo dosta nedefinirano i bez nekog reda. Međutim, tada je triatlon u Hrvatskoj bio na toj razini da sam i s takvim pristupom mogao biti u reprezentaciji i da su me ljudi zapazili, što me naravno dodatno guralo naprijed. Fakultet sam završio u roku i tek sam se onda odlučio na prijelom. Sam sebi sam rekao: "Odlično, faks sam završio, arhitekturu volim, ali idem se posvetiti triatlonu". I to je možda nešto najluđe što sam u životu napravio.

Jeste li zadovoljni svojom odlukom?

Sad, 15-ak godina kasnije, jesam. Mislim da sam s ovakvim pristupom postao bolja osoba, osvještenija i imam viziju svog života, neku svojevrsnu mudrost. Naravno, u sve to uključujem i faks koji mi je pomogao i nikad to nisam odvajao jer je i on bio neka vrsta treninga. Mislim da sam puno bolje prošao nego da sam zapeo na burzi rada, no sad je jako teško prosuditi kako bi se moj život u nekom drugom slučaju razvio u nekom drugom smjeru. Sve u svemu, ništa ne bih mijenjao.

Koliko mi je poznato Vi ste jedini Hrvat koji je u neko doba svoje karijere bio prvak u svim duatlonskim i triatlonskim disciplinama. Što mislite o tome i s obzirom na današnju konkurenciju, mislite li da će to itko ikada ponoviti?

Mislim da teško, no mislim da to nije toliko bitno. To je jedna pozitivna pojava što sam bio toliko uporan, što sam odrađivao sve discipline i što sam se na kraju krajeva našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Realno, danas ima jednako talentiranih i upornih ljudi, stoga uspjeh ne bih tako mjerio. Međutim, uzmemo li u obzir da sam to sve radio školski, od super sprint triatlona do ironmana, pri čemu sam svemu pristupao iskreno i sa srcem, mislim da sam visoko podigao ljestvicu.

Znači, rekli biste da ste od samog početka triatlonu pristupali prilično sustavno?

Izrazito. Nisam baš "picajzla", kažem, faks sam završio s četvorkom, dosta sam se provlačio i tu je bilo svačega, no ja funkcioniram tako da si zadam cilj i onda znam što moram minimalno napraviti da bi do njega došao. Tako sam pristupao i treninzima. Srećom, imao sam i takvog trenera sa sličnom logikom – s minimalno napora postigneš maksimalno napretka odnosno kako se kaže "Less is more".

Dakle, krenuli ste od malog cilja prema većima?

Da. Mislim da su ljudi danas brzopleti. Kad sam ja počinjao, nije bilo (još) laptopa, mobitela i sličnih sprava, a danas sva ta tehnologija ljudima omogućuje da budu još brzopletiji i mislim da je posljedica da si sve manje ljudi postavlja manje ciljeve kao prolazne točke prema nekom velikom. Mislim da si većina ljudi danas postavlja ogromne ciljeve do kojih izgore i razočaraju se umjesto da krenu postupno. Primjerice, ako se ljudi bave triatlonom, mislim da moraju vidjeti uživaju li u tome zaista, i ako uživaju, po meni bi pravi cilj trebao biti da u tome zaista budu i sretni.

Znam da ne preferirate discipline gdje je dopuštena vožnja u zavjetrini, no koju biste disciplinu danas istaknuli kao svoj forte? Koji Vam je zapravo cilj u ovoj sezoni?

Prije svega, ispravak u izjavi da ne volim tzv. drafting triatlon. Siguran sam da sam u karijeri zapravo odradio najviše drafting disciplina i neki od mojih najvećih uspjeha došli su u drafting triatlonu. Non-drafting triatlon preferiram samo zato što sam shvatio da te takav triatlon čini jačim i za mene je to stepenica više. Uvijek se možeš spustiti na drafting. Naravno, u non-draftingu sam bolji jer mi je hendikep plivanje, no ponavljam, to ne znači da ne volim ili da izbjegavam drafting discipline.

Ove godine cilj sam postavio na dugi triatlon, točnije ironman disciplinu, a kakav točno, ovisi o trenutku kad mi je pitanje postavljeno. Ujutro ću reći da ću pokušati postaviti novi rekord, a sad kad sam umoran od treninga reći ću da idem dati najbolje od sebe. Mislim da u meni ima još dosta i to uistinu otkrivam iz godine u godinu. Mislio sam da će ulazak u četrdesete biti vrlo "škakljiv", no osjećam da to može ići još puno dulje. Eto, možete me to pitati za koju godinu.

Kao što i svi znaju, čak ste dvaput nastupili na najvećem ironman natjecanju na svijetu, finalu Svjetskog Ironman prvenstva u Koni na Havajima. Kakav je bio osjećaj prvi, a kakav drugi put?

U Koni sam se prvi put našao potpuno slučajno, tako da nisam imao nikakvu viziju. Naime, moj je cilj bio podij u Klagenfurtu u čemu nisam uspio, ali sam dobio startno mjesto u Koni koje sam uzeo i na Havaje prvi puta otišao 2008. godine. Oduševio sam se! Ne znam točno kako i zašto, no jedan od razloga zasigurno je što sam ja mediteranski čovjek, volim toplo i ne bih rekao da je ono dolje neka tropska klima kakvu većina ljudi zamišlja, jer je to za mene vruća, odnosno malo sparnija mediteranska klima što mi naprosto savršeno odgovara. To sam nekoliko puta dokazao i konkurenciji na domaćim utrkama kad sam do odličnih rezultata stizao upravo onda kad su uvjeti bili najsparniji i najbrutalniji.

Moj drugi dolazak 2009. godine bio je planiran jer sam htio popraviti rezultat. Mislim da sam te godine bio najspremniji, no ovog se puta spremnost nije odrazila na rezultatu te sam nakon 23. mjesta prvi put, tada završio na 30. poziciji. Međutim, u sportu je to tako. Havaji su stvarno jedna vrlo teška utrka, posebice ako joj se profesionalno pristupi kao što je bio moj slučaj. Financijski je izrazito zahtjevna i tamo se susrećete s najboljima od najboljih te ljudima koji praktički imaju neograničene svote novaca na raspolaganju za pripreme, tako da sam siguran da će ubuduće Hrvatima profesionalcima biti izrazito teško u Koni. S druge strane, Havaji su idealni za ljude koji planiraju rekreativno nastupiti jer je riječ o savršenom spoju turizma i sporta.

Moram priznati da bih se volio vratiti u Konu jednog dana. Nažalost, razum mi to ne dopušta jer ja dolje nisam kandidat za ulazak u novčane nagrade. Oduvijek sam bio prilično realan i smatram da je moj limit u ironman disciplini negdje između 8:08 i 8:10, a u obzir treba uzeti i da je Kona jedna od sporijih utrka. Ne lupetam kad kažem da sam analizom 2009. godine zaključio da sam, da mi se sve poklopilo, mogao završiti između 16. i 17. mjesta. Kad danas o tome razmišljam mislim da je to zaista moj limit u Koni.

Što biste najprije savjetovali nekome tko bi Vam prišao i rekao da se želi početi baviti triatlonom?

Moj prvi savjet bio bi angažman trenera. Ja sam u svojim počecima angažirao trenera u vrijeme kad se to nije radilo pa sam ga tako našao u Sloveniji jer ga u Hrvatskoj nije bilo. Zato uvijek savjetujem svima da ne traže i ne tapkaju u mraku ako nisu baš vješti u ovom sportu i da svakako angažiraju nekoga tko će ih pratiti. Ako pronađu pravu osobu, a danas imamo dobrih trenera u Hrvatskoj, on će im odmah dati odgovore na sva pitanja.

Biste li većini Sportnetovih čitatelja preporučili pridruženje klubu ili individualan rad?

Mislim da je individualan rad uvijek bolji jer su klubovi koncipirani i zamišljeni za mlađe uzraste. Triatlon je amaterski sport, klubovi su amaterski i nije nužno da čovjek bude dio kluba da bi se bavio tim sportom. To je prednost ovog sporta jer nema mnogo sportova koji to omogućuju, i mislim da je to velika vrednota koju treba čuvati. Naime, vratimo se na početak i vidjet ćemo da je triatlon tako i nastao. Triatlon je nastao okupljanjem ljudi koji su se bavili različitim sportovima i htjeli su se "obračunati". Tada nije bilo politike, nije bilo federacija i možda bi se danas ljudi koji vode klubove i saveze trebali vratiti prema tom početku. Mislim da toga nedostaje u Hrvatskoj.

Smatrate li da bi ljudi trebali postupno svladavati discipline ili mislite da za neke nema smisla odrađivati kraće discipline?

Uvijek je idealno krenuti školski, od sprint triatlona, preko olimpijskog i half ironman triatlona do punog ironman triatlona. U glavi mnogih je da je ironman kruna svega, a da je primjerice sprint triatlon ništa. Međutim, takav pristup nije dobar jer kao prvo, sprint triatlon nije nikakav sprint. To je brutala od jednog sata natjecanja, za početnika možda i dva, stoga to nikako ne možemo uspoređivati sa sprintom. Možete se fizički uništiti na 100 metara trčanja, a kamoli u sat vremena utrke. Tako da je to vrlo nezahvalno uopće uspoređivati.

Što biste rekli koliko je potrebno novaca početniku koji se tek odlučuje na ulazak u svijet triatlona?

U principu, moje trenersko iskustvo je da sam dosad većinu morao odgovarati, a ne nagovarati na kupnju skupe opreme te ih "spuštati" na zemlju. Mislim da je danas veći problem uvjeriti ljude da za triatlon ne treba sve najbolje i vrhunska oprema. Eto, bicikl koji ja, kao profesionalni triatlonac trenutno koristim, stajao me 8.000 kuna. Za početak može proći bilo kakav bicikl, trkaći model tenisica, a najzahtjevnije bi bile tehnike plivanja, bicikliranja i trčanja jer za njih treba izdvojiti vrijeme za odlazak na bazen, treninge i slično, a danas je vrijeme uistinu novac.

Sam novac danas nije problem, problem je vrijeme. Ljudi danas mnogo rade, imaju djecu, svakodnevno se suočavaju s ogromnim stresom i ne vide izlaz. I kad imaju nešto slobodnog vremena, iz nekog razloga ga prečesto i ne doživljavaju kao slobodno vrijeme, već ga gube i izmiče im. Kad takvi ljudi vide koliko vremena treba izdvojiti na primjer, za jedan biciklistički trening, onda ispadne da je to ono što si ne mogu priuštiti.

Dejan Patrčević – trener?

Ponosan sam što sad, s 39 godina mogu reći da sam i trener. Iako nisam završio Kineziološki fakultet smatram da sam uz svoje iskustvo itekako kompetentan za rad s ljudima. Znam raditi s ljudima i zaista mi je važna pozitivna povratna informacija koju od njih dobivam. Broj ljudi koje treniram je ograničen. Neki jesu kratkoročni, no većina je dugoročnih klijenata.

Također, većina mojih klijenata su triatlonci. Iako sam se nedavno aktivirao i kao ambasador trčanja na odličnoj Wings For Life World Run utrci, pa me danas mnogi možda i više prepoznaju kao nekakvog trkača nego triatlonca. Međutim, to je tako jer je danas trčanje puno popularnije nego triatlon i jer je cijeli taj projekt bio naprosto odlično isplaniran i proveden u djelo te tako još jednom pokazao kako jedan aeroban sport može biti odličan način da se društvo pokrene i da uz jedan sportski događaj osiguramo bolje sutra kako za nas tako i za našu mladež.

Dakle, jednog se dana planirate baviti isključivo trenerskim poslom?

Ne bih rekao isključivo jer za mene ništa ne može biti isključivo. Ja volim istraživati i trenerski život je samo još jedno u nizu istraživanja. To je izrazito zahtjevan posao i ako se tome posvetite ljudi će to znati prepoznati i cijeniti.

Za kraj, što biste rekli o spoju obitelji i triatlona?

Jedna od mojih noćnih mora kao profesionalnog sportaša bila je da ću jednog dana osnovati obitelj i to je jedna velika predrasuda. Postoji taj stav da vrhunski sportaš mora biti mlad i da ne smije imati obitelj i to najčešće dolazi iz slojeva struke i trenera. I jedan moj trener je govorio da je sve gotovo kad dođu djeca, ali sad ću ja kao trener prvi reći – osnujte obitelj i bavite se triatlonom. Siguran sam da tako nešto prolazi i na vrhunskom nivou jer je triatlon ljubav, obitelj je ljubav i kad sve to objedinimo to je fantastično. Istina, treba malo više logistike, no to je odlično za opuštanje nakon napornog treninga. Zapravo, to biste vjerojatno trebali pitati moju suprugu.