MEKSIKO – HRVATSKA: Taktika neuspjeli eksperiment

Kao što sam pohvalio pripremu utakmice protiv Kameruna tako ću i sad reći da utakmica nije pripremljena nikako i totalno se igralo kako to najviše odgovara upravo Meksikancima. No, prije nego počnem s taktičkim zapažanjima moram krenuti s dvije anegdote koje su po meni jako bitne u ovom trenutku.

Priča prva

Izbornik jedne europske reprezentacije (bivši vrhunski igrač) ima u stožeru tri bivša vrhunska nogometaša koji su u svemu potpuno ravnopravni sa njime i uz puno priče i različitih mišljenja dolaze do nekih zaključaka. Taj isti izbornik okuplja svoj stožer prije Meksika i prezentira svojim suradnicima da je došao na ideju gdje će Rakitić biti zadnji vezni, a Pranjić prednji vezni.

Automatski se jedan od suradnika diže od stola i gunđajući odlazi, drugi se hvata za glavu i vrti glavom, a treći mudro razmišlja par sekundi pa traži da analiziraju taj prijedlog te da vide je li to baš sad pravo rješenje u ključnoj utakmici. I uz puno razgovora, razmjenjivanja mišljenja dolaze do zaključka da ne treba previše sad eksperimentirati s obzirom da je protiv Kameruna bilo dobro.

Priča druga

Niko Kovač, bivši vrhunski igrač, kapetan vatrenih, veliko ime i izbornik danas, okuplja svoj stožer te isto tako kao prethodnik na stol baca svoju ideju o taktici protiv Meksika. Lacković, jedan od suradnika automatski potvrdno kimne glavom, oduševljen idejom i slaže se s Nikom jer ipak je Niko za njega nogometna ikona i zna kako treba i ne želi mu proturječiti jer ga je Niko uzeo u stožer i mora biti podrška izborniku.

Brane Ujević, također jedan od suradnika, potvrđuje da je ideja jako zanimljiva te da bi to mogao biti faktor iznenađenja i da se slaže jer i on je presretan što je dio vatrenih. Mihačić se ne želi miješati jer vodi brigu o Pletikosi, a Jukić priprema zagrijavanje ekipe pa vodi brigu o svom dijelu posla. Robert Kovač se slaže s bratom i donosi se jednoglasno rješenje koje vodi u krivom smjeru.

Zapažanja

Taktika koja je izabrana za Meksiko, koja je trebala biti faktor iznenađenja, je neuspjeli eksperiment. Naravno da je Niko imao svoju viziju kako protiv Meksika i s kim igrati i to je u redu, ali nije imao oko sebe ljude koji bi ga uvjerili da to baš nije najsretnije rješenje i otišlo se u krivom smjeru.

Ne tvrdim da bismo dobili utakmicu da se napravilo sve logično, ali sam siguran da bismo imali više šanse za pobjedu. Postoji nepisano pravilo koje bi trebalo koristiti općenito, a ne samo u nogometu, a to je - KAD JE NEŠTO DOBRO, NEMOJ TO MIJENJATI.

Mijenja se samo onda kad si primoran to raditi ili kad nešto nije dobro. Možda se moglo raspravljati da Sammir nije bio na razini protiv Kameruna te da bi ipak mogli gurnuti Rakitića na tu poziciju, a iza tražiti igrača uz Modrića. I to je trebala biti sva mudrost nakon Kameruna. Potpuno se slažem da nije isto Kamerun i Meksiko, a pogotovo ne sustavi u kojima igraju, ali ne treba zbog toga sad raditi nepotrebne rotacije gdje se poremeti čitav koncept.

Po meni, protuigra za sustav 3:5:2 je napravljena potpuno pogrešno i igrali smo točno onako kako odgovara Meksiku. Olić i Perišić su stajali preusko i previše igrali leđima prema protivničkom golu, te je tako olakšan posao meksičkoj trojici stopera, da vrlo lagano čuvaju naša tri najopasnija igrača.

Objašnjenje da se htjelo Olića sačuvati obrambenih zadaća je naprosto nevjerojatna, jer ako tko može ispratiti igrača onda je to Olić. Razumio bih da je na toj poziciji bio Eduardo pa takvo objašnjenje pije vodu, a ovako je nelogično. Olić i Perišić trebali su biti široko i time bi prisilili meksičke bekove da se vrate u petorku gdje bi tada naši bočni igrači bili slobodni i time bi bili opasniji prema naprijed.

Ovako su naši krilni igrači bili usko, a ni Srna ni Vrsaljko prema naprijed nisu napravili ništa da rade razliku, iako je po boku protiv tog sustava najlakše proći jer nema poduplane bokove.

Premalo smo radili 2:1 na boku u našu korist i previše igrali u širinu, a okomitih lopti skoro da i nije bilo. Rakitić je većinu lopti primao kao libero , između dva stopera, i već u tom otvaranju smo ostali bez jednog kreativca. Pranjić je igrao na poziciji kojoj se ni u snu nije nadao i bio je izgubljen. Čak i kad se vratio na svoju poziciju lijevog bočnog je ostao izgubljen i nepravovremen.

Mandžukić je u toj igri bio potpuno odsječen i nevidljiv te smo bili potpuno bezopasni po gol protivnika. Otupili smo si ono što nas je krasilo prethodnih utakmica, a to je ubojitost naših krilnih igrača, a nismo iskoristili naše bočne igrače koji nemaju direktne protivnike na svojim pozicijama te tako mogu biti dobra korekcija u fazi obrane (ili da sačekaju protivničke bekove), ali i da budu prevaga u fazi napada.

Naravno da je Niko shvatio svoju grešku i pokušao ulaskom Kovačića to ispraviti, ali naša igra je već bila u padu i na kraju smo potonuli u par minuta. Pročitao sam negdje da se sustavnim snimanjem Meksika procijenilo da su tri stopera jako loša u skoku i da je to naša šansa, a onda se dogodi da nismo dobili nijedan skok protiv njih te da su nam, s druge strane, oni zabili dva gola iz prekida.

Jednu stvar moramo konstatirati, a to je da je ovaj Meksiko jača momčad od nas, da su Meksikanci imali ogromnu podršku navijača, da se nisu trebali klimatski posebno prilagođavati uvjetima jer većina igrača igra u Meksiku te da im je i bod bio dovoljan za prolaz skupine.

No također moram konstatirati da priprema utakmice nije dobro odrađena i pogriješilo se previše u taktici jer smo sakrili svoje vrline, a Meksikancima igrali baš ono što su oni željeli. Ovog puta je protivnik bio bolji i na kraju smo mogli i gore proći da nas sudac nije pomazio (penal i možda drugi žuti Rakitiću). Dalje su otišle bolje ekipe, a mi ipak ostali u svojoj realnosti te u radosti da smo uopće bili dio toga.