Sjaj izvana ne garantira i sjaj iznutra: pogled na 20 dana SP-a u Dohi

Iz Dohe: Jelena Bagarić:

Kroz četiri prethodna teksta iz Dohe pokušala sam čitateljima Sportneta približiti Dohu i pojasniti kako neke stvari ovdje funkcioniraju. Nakon provedenih 20 dana u državici u Perzijskom zaljevu hrvatski novinari dobili su još bolji uvid u stvarno stanje stvari na Svjetskom prvenstvu koje je bilo najavljivano kao jedno od najspektakularnijih, ali to nije bilo. Ni po čemu, niti u jednom aspektu osim možda onom koncertnom, ali o tome kasnije.

Navijači i njihove patnje

Prvi tekst koji sam iz Dohe napisala bio je vezan za navijače i činjenicu da je dobra većina njih bila u Dohi zato što im je sve bilo plaćeno. Tijekom Prvenstva broj navijača nije naglo rastao, već je zapravo padao. Održala se tek jedna mala skupina hrvatskih navijača, no broj je na početku zasigurno bio veći. Navijači drugih zemalja sudionica susreli su se i s nekim neugodnostima posebno kako se Prvenstvo bližilo kraju, a Katar je išao sve dalje u natjecanju.

Hrvati su imali tu sreću da nisu niti u jednom susretu igrali protiv Katara niti u istoj dvorani s Katarom jer bi vrlo vjerojatno ostali ispred dvorane za neke od utakmica svoje reprezentacije. Baš to dogodilo se skupini njemačkih navijača čije su KUPLJENE karte jednostavno bile poništene i nije im bio dopušten ulaz u dvoranu. Dakako, otisnute su nove ulaznice, s novim serijskim brojevima koje su podijeljene navijačima Katara. Ukoliko su do Hrvatske stigle fotografije dvorane pune Katarana, nije sve onako kako se čini. Velika većina njih samo je obučena u tradicionalnu katarsku odjeću ne bi li se pojačao nacionalni naboj.

Novinari na margini

Smatram da svi koji se bave novinarskim poslom znaju da na velikim natjecanjima nikad sve ne prođe glatko i da organizacija uvijek negdje zapne. U Dohi, gdje je sve navodno trebalo biti savršeno, novinari su se često mučili. Prvih nekoliko dana najveći problem predstavljao je prijevoz. Neorganiziranost medijskih autobusa koji se nisu držali rasporeda, neupućeni vozači i očajan promet ono je što je novinare u Dohi najviše mučilo. Ponekad se putovalo satima, vozači su se gubili po čudnim cestama Dohe, a nekada posljednji autobus iz dvorane za hotel jednostavno nije došao.

Međutim, ipak su se u 20 dana neki pomaci dogodili. Vozači su konačno naučili put do svih dvorana i hotela, a i rasporeda su se striktno pridržavali makar vozili i samo jednog putnika. Od prometa se ne može pobjeći, ali u ovom dugom periodu jednostavno je postao dio novinarske svakodnevice.

Kada bi se i izborili s prometom i prijevozom te stigli do dvorane mukama još nije bilo kraja. Svaki put obavezan je prolazak kroz sigurnosni skener. Prvih tjedan dana sve se detaljno pregledavalo, prolazilo se kroz metal detektor pa kroz individualno skeniranje od strane zaštitara i zaštitarki. Žene su odlazile u posebnu kućicu na pregled jer su zaštićene od svih pogleda muškaraca. No, i to je s vremenom splasnulo. I dalje se prolazi skener, ali nije više tako rigorozno. Za finalnu utakmicu će se sve sigurno vratiti na staro jer stiže katarski emir, no zadnji dan će se sve preživjeti.

Poznato je svim novinarima da se na finalni dan moraju „potući“ za mjesto na tribini ukoliko žele raditi. E pa domaćini su otišli korak dalje pa su napravili raspored sjedenja još za polufinale, utakmice za peto i sedmo mjesto te za finale i treće mjesto. Prednost bi dakako trebali imati novinari čije reprezentacije igraju utakmicu, no to u Lusailu nije bio slučaj.

“Znate li gdje su vaša mjesta? Ne. A odakle ste? Iz Hrvatske? Žao mi je za vas mjesta nisu označena. Ali Hrvatska sada igra utakmicu? Znam, ali za vas mjesta nema.“

Tako je otprilike tekao razgovor s jednim od media managera u dvorani prije utakmice s Danskom. Šetnjom kroz veliku press tribinu, novinari su uočili da su označena samo mjesta za velike novinske agencije iz cijelog svijeta. Naravno, većina novinara nije se pojavila jer im susret Hrvatske i Danske za peto mjesto ništa ne predstavlja. Hrvati su se dakako za taj susret snašli, no tko želi pisati posljednje dvije utakmice Prvenstva morat će se jako potruditi da nađe svoje mjesto, ako ga uopće nađe ili dobije.

Pogled prema 2022.

Rekli bi u Hrvatskoj: “Puno ti još žganaca moraš pojesti da bi postao velik“. Takva je otprilike situacija s Katarom i organizacijom sportskih događaja. Puno ih još moraju organizirati ne bi li kruna njihovog domaćinstva, Svjetsko prvenstvo u nogometu, bilo najbolje ikada i najorganiziranije. S rukometom se to nije dogodilo, ali bilo je na tome tragu.

Prije svega, gradska prometna infrastruktura pod hitno mora napredovati jer se inače neće moći doći od jednog do drugog stadiona ili od hotela do stadiona. U tijeku je gradnja podzemne željeznice i nogostupa kod cesta budući da toga sad nema. Gradi se i ruši na sve strane, a do 2022. organizatori obećavaju da će Katar zasjati u punom sjaju.

Trenutno je za njih vrhunac spektakla i organizacije dovesti poznatog pjevača da uveseljava navijače u dvorani nakon nekih utakmica. Lusailom su tako do sada prodefilirali Pharell Williams, Gwen Stefani i Jason Derulo, a nakon ceremonije zatvaranja kratke koncerte održati će Taio Cruz i Kylie Minogue.

Problem ovog Prvenstva jest što sve sjaji izvana, dok iznutra mnoge stvari ne funkcioniraju. Problema nije bilo samo za novinare i navijače, već i za neke goste Međunarodne rukometne federacije. Rukomet je samo mrvica kruha u odnosu na nogomet i sve ono što nogomet i SP u tom sportu povlači za sobom. Katar za taj veliki spektakl koji ga očekuje za sedam godina mora napraviti još uistinu mnogo. Platiti stručnjake im nikada nije bio problem, ali svakako trebaju dovesti one najbolje jer će u protivnom od nogometnog spektakla nastati nogometni kaos. Rukomet je uz puno poteškoća ipak protutnjao kroz Katar. Puno kontroverzi, puno problema, ali ipak sve u svemu Katar bi u budućnosti mogao biti dobar domaćin.