Savršena veza velikog trenera i velikog igrača

Koliko često propustite prigodu reći nekome ”jesam li ti rekao”? Ja ne često, pa kad su već Spursi zasjeli na vrh NBA poretka s omjerom 20-3 i najboljom koš-razlikom u ligi, ne mogu ne iskoristiti prigodu i istaknuti da sam u ovom blogu uoči sezone nagovijestio takav rasplet – na Spurse su ljudi zaboravili, ali bez dobrih argumenata, zaboravljajući da su proteklih godina ozljede itekako utjecale na konačan rezultat San Antonija.

Stoga se ne mogu pretvarati da mi je dobar start San Antonija neko veliko iznenađenje (kao što je, primjerice, bio onaj New Orleansa), jer Spursi su u sezonu ušli zdravi, obnovljeni, svjesni važnosti dobrog starta (naglašavali su to kroz cijelo ljeto), a nekoliko je važnih kotačića prošlo sezonu prilagodbe na vrlo kompleksan obrambeni i napadački sustav Gregga Popovicha. K tome, San Antonio je imao jedan od najlakših rasporeda na otvaranju sezone, no to recimo nisu jednako dobro iskoristili Lakersi (najlakši raspored) i Miami. I dalje smatram da su Lakersi neprikosnoveno prvi favoriti Zapada (Spursi nemaju toliko mase pod košem), ali San Antonio je nepravedno zapostavljen u popisu momčadi koje imaju pravo pretendirati na naslov prvaka. Nimalo me ne čudi da je momčad s tolikom kvalitetom među najboljima u ligi.

No, način kojim su se Spursi vratili u NBA elitu ipak je iznenađenje. San Antonio, naime, nije još na obrambenoj razini svojih šampionskih sezona, ali zato ima četvrti najefikasniji napad lige, zato je peti po asistencijama, zato je najbolja tricaška momčad lige.

Popovich je trenersku genijalnost dokazao i tom promjenom strategije. Svjestan da se više ne može oslanjati na 34-godišnjeg Tima Duncana u svakom napadu, Popovich je napadačke uzde u potpunosti prepustio Tonyju Parkeru koji igra košarku karijere, te Ginobiliju koji se jednako dobro snalazi i u brzoj i u sporoj košarci.

Kako je primijetio jedan skaut iz zapadne konferencije: ”Ovo što su oni učinili u nekoliko godina je nevjerojatno. Napravili su zaokret od 180 stupnjeva. Bili su spori, starili su, igrali su samo obranu. Pogledate ih sada i zapravo imaju iste igrače, ali sada su napadačka momčad.”

San Antonio je proteklih godina opet dobro birao na draftovima, usprkos lošim pozicijama (od 1997. nikad nisu birali bolje od 20. pozicije) uspio je obnoviti roster dobrim igračima - George Hill bi u puno momčadi bio prvi playmaker, DeJuan Blair je startni centar ”ukraden” u drugoj rundi, pri kraju prvog kruga biran je svojedobno i Tiago Splitter. Popovich je negdje pronašao i Garyja Neala koji se pokazuje vrlo korisnim tricašem, veterani McDyess i Bonner daju upravo ono što se od njih očekuje, a po svemu sudeći i novak Anderson izvrstan je šuter, ali minutažu mu je za sada spriječila ozljeda.

Promatrači su dobro zaključili da Duncan s 1.000 utakmica na leđima (samo u regularnoj sezoni) više nije isti igrač kao 2000. ili 2005. No, mnogi su zaboravili da su zdravi Paker i Ginobili među najboljim igračima na svojim pozicijama u ligi – kada bi igrali u sustavu koji se vrti samo oko njih, približili bi se brojkama Paula ili Bryanta. To uostalom dokazuju i ovogodišnje brojke – Ginobili je, primjerice, vodeći igrač lige u PPP (poeni po posjedu) u izolacijskim situacijama (1.25), drugi u PPP u akcijama gdje koristi nečiji blok (1.46) i peti po PPP u pick-and-roll situacijama (1.03). To što ne uzima 25 ili 30 šuteva po utakmici ne znači da ne bi mogao zabijati 26-28 koševa svake večeri, poput najboljih strijelaca lige.

San Antonio Spursi nisu se nikad opterećivali takvim stvarima. I to nas dovodi do drugog dijela ovog bloga – odnosa Gregga Popovicha i Tima Duncana. Već ste primijetili da volim isticati priče onih trenera, igrača i klubova koji pobjeđuju u tišini, neopterećeni halabukom koja prati najveće zvijezde po najvećim gradovima.

Naime, kada se zagrebe ispod površine, lako se dođe do informacija, izjava, filmića i drugih materijala koji otkrivaju kako nastaju šampionske momčadi, kako izgleda iskreni odnos igrača i trenera kojima je uvijek cilj bio pobjeđivati, ali i graditi kvalitetne ljudske odnose sa suigračima. Kako je u jednom od priloženih videa kaže Bruce Bowen, Tim Duncan ”nije u puno reklama, ne govori ‘hej, pogledajte mene, ja sam Tim Duncan’, to ga ne zanima.”. Zanimaju ga – pobjede. Pa ako za nju treba zabiti i prvu tricu u sezoni, u važnoj play-off utakmici, nema problema.

Protiv Portlanda je Duncan postao 94. igrač u povijesti NBA s 1.000 utakmica u regularnoj sezoni. Od 93 prethodnika, samo je Scottie Pippen uknjižio više pobjeda – 715:707. Otkad je stigao u NBA ligu, Duncanovi Spursi imaju četiri prstena prvaka i najbolji odnos pobjeda i poraza od svih klubova u SAD-u. Ne u NBA, nego u bilo kojoj od četiri najveće profesionalne lige.

Odnos Popovicha i Duncana je zaista zanimljiv, zasigurno među najkvalitetnijim odnosima nekog uspješnog trenera i igrača u američkom sportu. Da sad ja ne duljim previše, evo jedan filmić koji otkriva više o Popovichu, Duncanu i Spursima:

Oni koji ih više prate, znaju da Popovich, Duncan i Spursi nisu samo ”dosadna ekipa koja pobjeđuje” već da se često može naići i na dobar humor, posebno ako ste ljubitelji sarkazma kojeg u Popovichevom odnosu s novinarima ima i više nego dovoljno.

Popovich je posebno ”ljubitelj” intervjua za vrijeme utakmice:

Popovich je poznat kao zahtjevan trener koji teži perfekciji (ali je nikad ne priznaje, uvijek se može bolje), poznat je i po strogoći i kompleksnosti svojih shema. Primjerice, kada su Spursi neki dan od Portlanda primili 78 poena u jednoj od najboljih obrambenih partija sezone, Duncan je na novinarsko pitanje hoće li Pop sada biti zadovoljan odgovorio: ”Apsolutno ne. Koliko su zabili, 70 i nešto poena? To je njemu 70 i nešto razloga za prigovaranje.”

Zna se na taj račun našaliti i Popovich. Nakon jednog od četiri naslova prvaka ušao je svlačionicu, čestitao igračima i nakon male dramaturške pauze rekao svoj poznati: ”ALI…” - nakon toga su ga igrači zalili šampanjcem.

Veliki Robert Horry, koji itekako zna kako izgledaju šampionske momčadi, izjavio je kako nikada nije igrao u klubu koji toliko stavlja naglasak na obiteljsku atmosferu.

Ona polazi od Duncana i Popovicha. Skromnih, samozatajnih pobjednika. Pa ako ćete mi i prigovoriti da prečesto pišem o Spursima (obećajem, neću nekoliko mjeseci), znajte da to činim samo kako bih podsjetio da pored Lakersa, Celticsa, Miamija, pored Kobea, LeBrona, Wadea, postoje i Spurs i Duncan. Sada čak više nitko ne može reći da su dosadni…