Glasgow na dan Old Firma

Piše: Ante Pažanin

Foto: Ante Pažanin

Može se slobodno reći da je Old Firm jedan od najžešćih i najslavnijih nogometnih derbija uopće. Danas je ovo rivalstvo odraz dubokih vjerskih podjela u Glasgowu. Navijači Celtica pretežno su katolici i potomci irskih doseljenika u grad, dok su navijači Rangersa pretežno protestanti i u manjoj mjeri potomci protestantskih doseljenika iz Sjeverne Irske. Pogrdni naziv za navijače Rangersa je Huns, a za Celticove Tims. Navijač Celtica u svakoj će prigodi podsjetiti na nepisano pravilo Rangersa da ne potpisuju igrače katoličke vjere (koje je trajalo do 1988. godine), dok će navijač Rangersa upozoriti na pjevanje pjesama IRA-e na Celtic Parku. Jedni će drugima prigovoriti na nedostatku škotskih zastava na Ibroxu i Celtic Parku, a prava je istina da ćete na tim stadionima češće vidjeti britansku (u slučaju Ibroxa) ili irsku (u slučaju Celtica) nego škotsku zastavu.

Bio sam u Glasgowu na dan derbija kako bi osjetio barem djelić atmosfere.S prijateljem kod kojega sam odsjeo ujutro uoči utakmice uputio sam se prema gradu kako bismo nabavili kartu za taj veliki dvoboj. Moram odmah napomenuti da sam dan utakmice osjetio samo s Celticove strane s obzirom da je frend die hard navijač Celtica. Na putu prema gradu rekao mi je da uvijek kad ide na utakmicu obično sakrije svoja obilježja kako ne bi bilo problema. Općenito je iznenađujuće malo incidenata na sam dan utakmice. Očito svi znaju što i kako trebaju raditi i gdje se držati, a gdje ne. Ipak već na početku puta, na stanici vlaka prema gradu, već smo sreli nekoliko Bhoysa, tj. navijača Celtica, načičkanih dresovima i šalovima. Odjednom mi je sve to djelovalo nestvarno. Toliko sam čitao i informirao se o Old Firmu i evo me na dan te slavne utakmice, na stanici u predgrađu Glasgowa. Oblačan i tipično škotski dan, stanica usred ničega, u daljini se vide visoki neboderi, tzv. projects, poput Bronxa, navijači Celtica pjevaju i zagrijavaju se za utakmicu, a iznad nas kruži policijski helikopter.

Kada smo stigli u grad mogli smo vidjeti pretežno Celticove navijače jer je glavna ulica, Argyle street, vodila ravno prema Celtic Parku. Stacionirali smo se na jednom mjestu, i to nešto niže niz ulicu gdje se obično stoji ako se želi karta, a u nadi da će nam netko prići i ponuditi je. Tako smo bili na savršenom mjestu, jer je prema stadionu prolazila masa Bhoysa. Fotografirao sam te navijače koliko sam mogao, jer sam vidio da ljudima nije svejedno da ih neki neznanac slika, makar bio i u Celticovom dresu. Čak sam u jednom trenutko dobio i prijetnju da prestanem fotografirati. Očito u toj nelagodi zbog fotografiranja prste ima famozni CCTV, tj. kamere po cijelom gradu i cijeloj Britaniji koji prate svaki vaš korak. Nije bilo pjevanja ili skandiranja ili neke slične pripreme za utakmicu. Navijači su samo mirno pod budnim okom policije išli put stadiona. Zanimljivo je bilo vidjeti jednog hrabrog momka koji je blizu svega toga nekoliko minuta paradirao s majicom s vidljivom britanskom zastavom na njoj. Treba napomenuti da među navijačima Celtica ta zastava nije pretjerano popularna kao što i irska nije popularna među obožavateljima Rangersa.

Foto: Ante Pažanin

Nažalost, kartu nismo dobili, pa smo utakmicu pogledali u malom pubu punom navijača Celtica na platnu. Doživljaj je bio vrhunski. Pjesma i skandiranje od prve minute i nekontrolirano veselje na svaki od tri Celticova gola. Negodovanje, vika i psovanje na svaki malo teži prekršaj Rangersa ili samu pojavu nekih posebno omraženih Gersa na ekranu. Kolike su to emocije, veselje, opsjednutost, sreća na jednoj i ljutnja, gađenje ponekad i mržnja na drugoj strani teško je opisati. Navijanje za Celtic, a gotovo sigurno je tako i u vezi s Rangersima (uostalom i s bezbroj klubova na svijetu), nije samo navijanje nego i način života. Nekima je to i više život nego drugima, tj. nekad su životne prilike takve da ti vezanje uz neki nogometni klub ostaje kao jedino zadovoljstvo u životu.

Na kraju smo završili u još jednom pubu gdje su se na tri različita ekrana vrtjele različite snimke Celticovih utakmica, a u koji su svakih pet minuta dolazili novi gosti. Nije bilo nikakvog slavlja po ulicama, pravac u pravi pub, pa onda kući. Odraz je to duboko podijeljenog grada. Pokušao sam zamisliti kako bi to bilo da je jednaka situacija u Zagrebu, tj. da su Dinamo i Zagreb podjednako jaki i na terenu i po vojsci navijača te da su njihove utakmice svaki put 'na nož'. Bilo je to teško zamisliti, a eto građani Glasgowa s takvim nečim moraju živjeti svaki dan, jer derbi Gersa i Bhoysa gotovo da je jedno od obilježja grada i nešto po čemu je poznat, htjeli to neki ili ne.

Sve u svemu, bilo je to neponovljivo iskustvo koje svakako namjeravam ponoviti, sljedeći put, nadam se, i na nekom stadionu u Glasgowu ili bilo gdje u Škotskoj.