Kinopremijera dokumentarnog filma "O hokeju i Medvjedima" u kinu Europa

Gromoglasno skandiranje ''Šampioni, Šampioni...'' koje se lomi Šalatom, Ledenom dvoranom Doma sportova i Arenom Zagreb, gužve pred blagajnama, snijeg na Šalati, isječci iz povijesti, isječci s EBEL i KHL utakmica, priče bivših i sadašnjih igrača Medveščaka i navijača... Spoj emocija prijašnjeg i sadašnjeg hokejskog vremena. Sve na jednoj hrpi. To je dokumentarni film ''O hokeju i Medvjedima'' redatelja Josipa Ivančića i Radislava Jovanova Gonza, snimljen u produkciji i na inicijativu Propeler Filma.

Ususret zagrebačkoj kinopremijeri filma, koja će se održati večeras, 11. rujna u 20:00 u kinu Europa kada će biti i promocija knjige fotografija Igora Šobana ''Medveščak u KHL-u, najbolje fotografije iz prve KHL sezone'', porazgovarali smo s Josipom Ivančićem, jednim od redatelja koji je prenio medvjeđe emocije na filmsko platno.

Sve je ovo uvod u početak Medveščakove domaće sezone koja počinje utakmicom Medvjeda protiv ruskog Sjeverstalja ove nedjelje u Domu sportova u 17:45 sati.

Ideja o snimanju dokumentarnog filma ''O hokeju i Medvjedima'' krenula je od producenta Borisa T. Matića i koscenarista Antonija Nuića.

''Ulazak Medveščaka u EBEL imao je veliki odjek u gradu. Ljudi su se nakon 20-ak godina masovno vratili hokeju u jednoj fenomenalnoj atmosferi i sve to je djelovalo kao priča koja je vrijedna filma.''

Koliko je dugo trajao proces stvaranja filma?

''Počeli smo snimati negdje krajem prve sezone EBEL-a. To je bilo na zimu 2010. i veći dio snimanja smo napravili do proljeća 2013. Tada smo ušli u montažu. Dakle, oko tri godine. Ali i za vrijeme montiranja filma, imali smo još nekoliko nadosnimavanja. Na primjer, za vrijeme montaže je klub prestao igrati EBEL i postao je član KHL-a, pa smo smatrali da bi bilo super time zaokružiti film. Snimali smo samo na prvoj Medveščakovoj utakmici u KHL-u i koliko se sjećam, to je bilo zadnje veliko snimanje. Poklopio nam se i odličan rezultat - 7:1 protiv CSKA.''

Tri godine snimanja zasigurno su dale sate i sate sirovog materijala?

''Nismo nikada zbrajali pa nemamo točnu informaciju. Ali kolega Andrija Gvozdić Michl, koji je na projektu od samog početka, kaže da smo napunili disk od 4000 gigabajta. Mislim da je tu preko 50 sati materijala, bez arhive.''

Nakon što ste prikupili sve materijale, koliko vam je vremenski trebalo da to sve posložite u cjelinu?

''S montažom smo završili na proljeće ove godine, znači oko godinu dana. Naravno, nismo bili u montaži svaki dan. Imali smo dva velika bloka od po par mjeseci intenzivnog rada, a ostalo vrijeme smo se nalazili u kraćim intervalima. Na ritam rada u montaži je dosta utjecalo prikupljanje arhive i reguliranje prava na muziku. Dosta smo se namučili s time. I jedno, i drugo su prilično spori procesi. Uz to nam nije išao na ruku ni gust raspored Medveščakovih igrača. Ali sve su to prilično uobičajeni problemi za ovaj tip produkcije.''

Kroz film se provlače i crno-bijele snimke hokejskih utakmica iz 60. i 70. godina, kao i lepeza fotografija koja nas vodi kroz zagrebačku hokejsku priču od 1961. pa sve do danas. S obzirom na količinu arhiviranih materijala, napravili ste lavovski posao.

''Pa nije bilo lako sve to prikupiti. Ne postoji baš puno arhive na temu hokeja, pogotovo ne ove starije iz 50-ih, 60-ih. Mislim da smo period 60-ih godina pokrili s praktički svom arhivom koju smo našli u Zagreb filmu i na HRT-u. Iz 80-ih godina već postoje i snimke prijenosa utakmica pa je to išlo lakše. Što se tiče fotografija, nešto smo dobili iz Hrvatskog športskog muzeja, nešto smo našli kopajući po arhivi NSB-a, no ključni trenutak se dogodio nakon razgovora s nekadašnjim hokejašem Brunom Zajecom koji nam je ustupio svu svoju privatnu arhivu. To nas je izvuklo i ovim putem mu se još jednom zahvaljujem.''

Kako su se nizale snimke i priče igrača i navijača, je li se mijenjala početna vizija filma kako bi u konačnici trebao izgledati?

''Bilo je određenih promjena. U ovakvom tipu dokumentarnog filma je nemoguće čvrsto se držati scenarija. Naš film promatra KHL Medveščak i atmosferu oko kluba kroz više aspekata i svakome od njih se mijenjao značaj tijekom snimanja, a pogotovo tijekom montaže. Na to je najviše utjecalo ograničenje TV formata od 50-ak minuta, zatim dostupnost pojedinih protagonista, kvaliteta snimljenog materijala i arhivske građe te gomila drugih faktora. No mislim da je na kraju glavna nit priče ostala ista. To je priča o jedinstvenoj sinergiji jednog sportskog kolektiva i njegovih navijača i fenomenalnoj atmosferi koja je posljedica te sinergije. U odnosu na početnu ideju, promijenilo se to da je više do izražaja došao povijesni kontekst priče, a manje trenutni društveno-sportski.''

Sada kada gledate finalnu verziju filma, prođe li vam mislima ''Ovo smo trebali napraviti drukčije''?

''Naravno. Recimo, nismo uspjeli sve igrače snimiti točno kako smo htjeli. Bilo je dosta teško uskladiti naš ritam s ritmom kluba kroz tako dug period snimanja. Igrači su tijekom natjecateljskog dijela sezone prezauzeti svojim primarnim obavezama, da bi još provodili sate i sate s filmskom ekipom. A poslije sezone se ipak dosta brzo raziđu, pa nam se dogodilo da su nam neki igrači prerano zbrisali. Meni je najviše žao što nismo snimili Joela Prpica u treningu za budućeg vatrogasca i da nismo uspjeli konkretno razgovarati s Andyjem Sertichem, igračem koji je igrao na svim utakmicama u EBEL-u. No na kraju četvrte sezone EBEL-a nismo znali da je to i kraj EBEL-a uopće...''

Dokumentarac je sniman najviše u i oko prostora gdje su se igrale hokejske utakmice nekada i sada, a s obzirom da je atmosfera na Medveščakovim utakmicama glavni element filma, izbor lokacije se sam nametnuo. Šalata, Ledena dvorana Doma sportova i Arena Zagreb. Naravno, ima i ponekih eskapada, ali to ćete morati otkriti sami jer... Hockey is life, the rest is just details!