Noćna mora svih novinara u Dohi – prijevoz

Iz Dohe: Jelena Bagarić

Doha je jedini grad domaćin 24. Svjetskog prvenstva u rukometu za muškarce. Obično se velika natjecanja kao što su svjetska i europska prvenstva odvijaju u više gradova, no u Kataru osim Dohe gradovi praktički ni ne postoje, odnosno u njima se osim pijeska ne nalazi gotovo ništa. Doha je grad u razvoju, na svakom koraku mogu se vidjeti dizalice, gradilišta i novo nastajuće ceste. E baš zbog svega toga, promet u Dohi je KATASTROFALAN!

Organizatori su se hvalili odličnim uvjetima za novinare kojim bi sve trebalo biti nadohvat ruke. Organiziran je prijevoz od hotela do svih dvorana: Lusaila, Duhaila i Ali Bin Hamad Al Attiyah Arene. Najdalja dvorana je Lusail koja teritorijalno više ne spada pod Dohu, a od hotela hrvatskih novinara udaljena je tridesetak kilometara. U Lusailu je svečano otvoreno Prvenstvo i odigrana je prva utakmica između Katara i Brazila, a novinari su doživjeli pravu avanturu putujući do spektakularnog Lusaila.

Rečeno je da na otvorenje autobusi voze direktno bez da igdje staju, budući da bi inače trebali stati u Duhailu, pa nakon toga u Lusailu. Međutim, vozači mini autobusa koji voze novinare apsolutno su izgubljeni u prometu Dohe i ne prate upute koje su im rečene. Više od sat vremena trajala je vožnja do Lusaila jer se vozač izgubio na putu u Duhail (gdje uopće nije trebao ići), a nakon toga nije znao pronaći cestu koja vodi u Lusail. Jedan kolega mu je čak upalio GPS i dao mobitel jer je bilo vrlo izgledno da nećemo stići a odredište. Nakon dugog i iscrpnog puta nagrađen je pljeskom svih novinara u autobusu, ali nije i dalje shvaćao što se događa.

Promet kao promet u Dohi uopće ne funkcionira. Puno je traka, malo semafora, previše križanja i rotora. A vozačku očito ima svatko, jer je vožnja u pravom smislu riječi – divlja. Trubi se neprestano, nesreće su jako česte, a branici na svim autima su izgrebani ili u raspadnom stanju. Na semaforu se čeka preko deset minuta, ali domaći vozači semafore često ne doživljavaju jer iz svih smjerova krenu i sastanu se u sredini križanja bez obzira koje je svjetlo na semaforu. Pravilo za vožnju u Dohi glasi: Zažmiri, stisni gas i vozi!

Dvorana Duhail, koju hrvatski novinari najviše koriste, u kilometrima nije toliko daleko od hotela, ali svejedno se voze više od pola sata. Svaki dan pristižu nekim drugim putem, a čak su iskusili i vožnju od sat vremena. Rasporedi vožnje u povratku iz dvorane se često ne poštuju, a vozači su „istrenirani“ da voze samo od točke A do točke B, što znači ako mu je rečeno da vozi u jedan hotel, on do drugog ne zna doći.

Foto: Jelena Bagarić

Engleski jezik za vozače je nepoznanica jer su to osobe koje su „uvezene“ kako bi radile na Prvenstvu. Neki od njih tek su par mjeseci u Dohi i ne poznaju grad. Često i priznaju da su se izgubili i da ne znaju voziti po Dohi. Nadzornici povremeno moraju ići s vozačima jer se događa da uopće ne znaju put. Dogodila se i situacija da vozač nije stao u Duhailu, došao je i produžio, a nakon objašnjavanja „rukama i nogama“ da mora prvo stati tamo, uspio se vratiti.

Taksisti su također priča za sebe. Budući da prijevoz za novinare postoji samo do dvorane, za sve ostalo koriste se taksiji jer javnog gradskog prijevoza nema. Točnije, on postoji ali ne koriste ga Katarani niti turisti jer se njima voze radnici iz raznih istočnih zemalja koji rade za jako male plaće. Taksi služba postoji legalna i ilegalna, računa nema niti na vidiku, a taksimetar se pali samo u legalnima ali nekada niti to nije slučaj jer se vozači vrlo lako izgube. Jedan je priznao da je u Dohi tek dva tjedna i da se još pokušava snaći.

Foto: Jelena Bagarić

Najčešće su to osobe iz Bangladeša, Nepala, Indonezije, Indije, Etiopije i sličnih siromašnih zemalja koji svoj kruh zarađuju u bogatim srednje istočnim zemljama. U Katar najčešće dolaze nakon što su neko vrijeme proveli u Dubaiju ili Abu Dhabiju. S ilegalnim taksistima se uglavnom treba cjenkati jer u protivnom cijena bude nevjerojatno visoka. Cijene se kreću od 25 do 80 kuna za istu relaciju, ovisno u koji se taksi uzme ili kolika je sposobnost cjenkanja.

Svako putovanje do bilo koje od dvorana postaje prava avantura. Teško je razlučiti kada uopće krenuti prema dvorani jer se često dogodi da se zapne u prometnom čepu ili se vozač izgubi. Rješenje bi vjerojatno bilo da je organizator, poznajući uvjete na prometnicama Dohe, uveo posebnu traku na cestama kao što je to bio slučaj na Olimpijskim igrama u Londonu gdje je postojala tzv. Olympic Lane. No, kako se toga nisu dosjetili svaki dan za novinare u Dohi postaje prava putna avantura.

Foto: Jozo Čabraja i Jelena Bagarić