Postoci, mišljenja i ostale sitnice

Piše: Ante Pažanin

Mislim da...

Koliko ste puta čuli nogometaša ili trenera da rečenicu započinje s famoznim "mislim da"? Mislim da smo odigrali dobru utakmicu, mislim da smo dali sve od sebe, mislim da nas čeka jako teška utakmica, mislim da je moja momčad pokazala karakter, mislim da smo imali ždrijeb, mislim da će danas biti sjajan dan za nogomet.

Gotovo sve izjave igrača i trenera započinju s "mislim" i čini se da svi oni uvijek nešto misle, a kao da nikad nisu 100 posto sigurni u to što kažu. Riječ mislim na repertoaru je i kada je nešto očigledno jasno. Kada jedna momčad izgubi 6:1 igrač te momčadi uvijek će misliti da su doživjeli teški poraz, a neće reći da su danas teško poraženi.

Ako neka momčad dobije tri crvena kartona trener te iste momčadi će misliti da su kartoni utjecali na igru njegove momčadi ili će pak misliti da su bili prestrogo dodijeljeni. Ono što je najgore u cijeloj priči je da taj "mislim" nije rezerviran samo za početak prve rečenice, nego za početak svake sljedeće i na kraju se neka izjava za televiziju ili novine pretvori u jednu veliku misao.

Dali smo 250 posto od sebe

Gotovo je zarazan običaj nogometaša i trenera da preuveličavaju postotke kojima izražavaju trud i htijenje svoje momčadi. Reći da je netko dao 100 posto od sebe više nije zanimljivo. Uvijek je netko dao 150, 200, 300 i 500 posto od sebe, premda davanjem stotinu posto zapravo od sebe dajete maksimum.

Reći da je momčad dala 300 posto od sebe očito ima veću snagu i ostavlja jači dojam, jer hej, to je ipak tri puta 100. Većina se ipak ograničava nekim brojem, što ne znači da nećemo uskoro čuti da je netko dao i 1000 posto sve od sebe. To bi tek bio trud i htijenje, 300 posto je u usporedbi s tim nula posto.

Inače ne pričam o sucima, ali...

Ova boljka predviđena je većinom za trenere. Počnu li rečenicu riječima iz podnaslova, svatko normalan očekivao bi u nastavku iste neće reći ništa o sucima, ali ne! Jako često trener će usprkos spomenutoj opaski reći što misli o sucu netom završene utakmice i njegovom suđenju i ponoviti to još nekoliko puta, te vjerodostojnost tvrdnje da inače ne priča o sucima dovesti u pitanje. Zašto je tako strašno dati komentar o sucu, ako mu je već na duši, umjesto opravdanja da o sucu i suđenju ne bi, ali prilike su takve?

It wasn't me

Igrači nakon gotovo svakog prekršaja, pa i onog težeg, dižu ruke u znak, kao da nisu krivi. Nekad je to povezano i s kružnim gestikulacijama rukama, što u prijevodu znači da su išli na loptu, a nekad je to samo znak predaje koji jednostavno znači 'nisam ništa napravio'.

Navedene radnje rukama osobito su čudne u situacijama u kojima je kristalno jasno da je igrač napravio prekršaj. Takvi pokreti rukama koji pokušavaju dokazati nedužnost još su manje jasni kada prijestupnik napravi težak prekršaj koji lako može ozlijediti protivničkog igrača na kojem je prekršaj napravljen.

Još se svi dobro sjećamo da je i Martin Taylor imao sličan, nevin položaj ruku kada je svojim brutalnim startom ozlijedio Eduarda i zauvijek mu obilježio karijeru. Zar je tako teško nekada jednostavno priznati prekršaj, udaljiti se s mjesta incidenta ili se čak i ispričati igraču kojeg ste netom pokosili? Sve ovo povezano je i sa sveopćim čuđenjem kada se za očiti faul dobije žuti ili, ne daj Bože, crveni karton.

Bijes vratara

Kakav god pogodak primio, vratar će u većini slučajeva biti bijesan i ljut kao ris. Dosta puta taj je bijes usmjeren na obranu koja, eto, nije dobro reagirala i ostavila ga je na milost i nemilost protivničkim napadačima. Obrana će biti kriva i na nju će biti usmjeren vratarev gnjev čak i kada je vratar očiti i jedini krivac za primljeni pogodak.

U drugim slučajevima, kada recimo lopta vrataru prođe kroz ruke ili nespretno reagira i primi pogodak koji bi inače obranio spavajući, taj bijes nije usmjeren prema nikome. Djeluje kao da se ljuti sam na sebe, ali ne potpuno nego samo maše rukama i ljutito gleda u travnjak u smislu "ne mogu se ljutiti u obranu, ali sigurno neću pokazati da sam ljut na samog sebe". U krajnjim slučajevima vratar nije bijesan nego samo uputi sažalni pogled prema suigračima, koji obično znači: 'ej dečki nemojte se ljutiti, nisam namjerno'...