Video: Sport kao inspiracija, motivacija, nada i predanost

Prvim potezom nećemo se vratiti daleko u prošlost, već samo nešto više od mjesec dana unazad i ispraviti domaće medije, koji nisu popratili ovaj trenutak. Često kažemo da sport nisu i ne trebaju biti samo medalje, pehari i postolja. Sport je inspiracija, motivacija, nada i predanost. Pobjednike smo obično navikli gledati kako ulaze prvi kroz ciljnu liniju. No, to nije uvijek tako, a ova priča bi vas mogla i uvjeriti u to.

Kada je Maickel Melamed rođen, doktori su mu prognozirali tjedan dana života. Ovaj borac ipak 40 godina živi s rijetkom mišićnom bolesti, koja mu znatno otežava hodanje i kretanje. Prije nešto više od mjesec dana stigao je i jedan ponedjeljak, dan Bostonskog maratona. Gomila ljudi nagurala se na ciljnoj liniji i duž utrke kako bi dočekala, vidjela i slavila pobjednika. I dočekala ga je. 20 sati kasnije, pred jutro u utorak gomila se odavno razišla, svjetla pozornice su se ugasila i ostala je šačica ljudi, šačica prijatelja, koja je čekala drugog pobjednika, posljednjeg trkača. Maickela Melameda. Trebalo mu je za to 20 sati uz nerijetke teške vremenske uvjete, kišu, jak vjetar i hladnoću. No, posljednji trkač nije odustajao i stigao je na cilj. Stigao kao pobjednik. Za usporedbu “prvom pobjedniku” je to pošlo za rukom za dva sata i devet minuta.

“Znam da su me ljudi vidjeli da hodam, ali za mene je to trčanje do maksimalnih granica”, izjavio je Maickel nakon završetka maratona. Dodao je i da to radi kako bi dao nadu i inspiraciju ostalima.

Prije Bostonskog maratona istrčao je još četiri, u New Yorku, Chicagu, Berlinu i Tokiju.

“Kada pređem ciljnu liniju pomislim, mogu sve u životu. Nije stvar u tome zašto sam ja ovakav kakav jesam, nego što ja mogu postići s onim što imam”, rekao je Melamed nakon jednog od ranije istrčanih maratona.

Vrhunski sportaši, svojim potezima i suočavajući se s izazovima često izazivaju divljenje. No, Maickel uz to pruža i inspiraciju, on se ne suočava s izazovima. On s izazovima živi, on izazove izaziva a i naše divljenje.

Marko Miladinović