Najlakše je predati se

Čitam danas jedan dnevni tisak, inače poznat po ekspresnom prelasku od pisanja (ne uvijek utemeljenih) salvi pohvala do "sipanja drvlja i kamenja" po igri i igračima Hajduka, ali ne samo njega već i bilo koje druge sportske ličnosti ili sportskog kolektiva u regiji. Odmah na naslovnici piše da je prvenstvo, pazite ovo, izgubljeno. Iz Hajdukove perspektive, naravno.

Najlakše je poslije nekoliko dobrih rezultata dizati Hajduk u nebesa i jednako je lako poslije nekoliko kikseva otpisati sezonu i zaključiti još jedno prvenstvo, a do kraja istog ostalo je još 14 utakmica. Točnije rečeno, u igri je još 42 boda, a razmak između Dinama i Hajduka je sedam bodova.

Naravno, razumljiv je pesimizam u redovima Hajdukovih navijača ako uzmemo u obzir aktualnu dominaciju Dinama, ali i dominaciju koja je proteklih godina srozala samopouzdanje "bilih" na minimum minimuma, no unatoč tome, poslužit ću se ovdje poznatim Dinamovim sloganom - "Nema predaje". I sviđa mi se što, makar privremeni, trener Goran Vučević niti ne pomišlja na predaju, bez obzira koliko bi to bilo lako, zapravo najlakše učiniti.

Budimo realni, Dinamo trenutno ima jaču momčad od Hajduka i veliki je favorit za osvajanje još jednog naslova, ali potpisati predaju ovako rano zaista bi bilo ravno grijehu. Znam da mnogo stvari ne ide u prilog Hajduku, ali do kraja prvenstva je još jako puno utakmica i zaostatak od sedam bodova nije nepremostiva prepreka. Samo treba vjerovati...

Uostalom, na proljeće Hajduk gostuje u Maksimiru i eventualna pobjeda u toj utakmici gotovo pa prepolavlja njegov zaostatak, računavši da će i uoči te utakmice razmak biti sedam bodova. Tu je naravno i nadolazeći zimski prijelazni rok u kojem se Hajduk može adekvatno pojačati za utrku s Dinamom, koja ustvari više i nije utrka već lov.

Neki će reći - lov na vjetrenjače, i neka kažu. No, moju nadu nitko ne može, barem ne zasad, ugasiti. Naprosto odbijam vjerovati da je već gotovo i da će se Hajdukovi igrači predati. Dobro, izgubili su dvije utakmice od pretposljednje momčadi lige, Istre 1961, bez postignutog gola, ali to je sada već prošlost.

Treba se okrenuti budućnosti i početi smišljati način kako da se takvi kiksevi više ne ponove i kako se vratiti u donekle ravnopravnu bitku s Dinamom. Naravno, za to će biti potrebni i posrtaji Dinama, za što ipak ima i više nego dovoljno vremena, bez obzira koliko se to u ovom trenutku činilo nerealnim.

Nadam se da će događanja oko stogodišnjice postojanja Hajduka malo probuditi njegove igrače, koji su, ruku na srce, vidljivo umorni poslije neočekivano dugog europskog puta, ali vjerujem da su u stanju pobjednički zaključiti ove posljednje dvije ligaške utakmice i onda mirno tijekom zimske pauze složiti momčad koja bi eventualno mogla (pre)stići Dinamo.

O europskoj utakmici protiv AEK-a više ću pisati u idućem izdanju bloga, a do tada, rekao bi poznati splitski novinar predivnog imena, Vedran Očašić, zdravi i veseli bili...