Zašto bi bilo policije?

Nakon nešto manje od dva sata leta brzinom 850 kilometara na sat i to na oko 11 tisuća metara, hrvatska rukometna reprezentacija i desetak novinara vratili su se iz Litve. Puno teže od očekivanog rukometaši su upisali nova dva boda, a ja ovdje neću pisati o tome. Sve o utakmici možete pročitati u ozbiljnom dijelu Sportneta dok ću ja ispričati kako izgleda Vilnius, tamošnji život i, naravno, sport.

Kada se vratim s neke destinacije koja nije toliko popularna, odnosno neke koju nije posjetilo puno ljudi, a Vilnius i Litva spadaju u takvu kategoriju, uvijek me dočekaju ista tri pitanja: cijene, žene, (noćni) život. Idem redom...

Cijene su jako povoljne. Iako je Litva u Europskoj uniji, eure prihvaćaju tek u mjenjačnicama, a na snazi je njihova valuta: lita. Omjer u odnosu na kunu je prilično zgodan za računanje: sve njihove cijene se pomnože s dva. I tako sam počeo množiti i nekako je sve bilo prejeftino.

Cijene hrane i pića su 30-40 posto manje nego kod nas, od velikih dućana pa do lanaca brze hrane, taksi naplaćuje manje od tri kune po kilometru, a pića u pubovima su vrlo pristupačna. Što se tiče pripadnica ljepšeg spola, reći ću ovako: ne izgledaju kao Slovakinje, no rijetko koju čovjek ne bi počastio pićem. Sve su dobre volje, nasmijane i raspoložene za razgovor, jednako kao i muškarci koji su rado pričali o sportu i ostalome. Naravno, itekako je bitno spomenuti da apsolutno svi pričaju engleski. U takvim uvjetima gdje su svi dobre volje, cijene pristupačne i sa svima možete komunicirati - (noćni) život ne može biti loš.

Sam grad je lijep, a krasi ga zaista veliki broj crkvi. Istina, kada se udaljite iz centra, kao mi kada smo busom išli prema dvorani/aerodromu, outskirts grada izgledaju vrlo socijalno i siromašno, pa limenke iz Novog Zagreba i(li) Borongaja u usporedbi izgledaju kao vile. Ipak, raspoloženje među ljudima je vrlo ugodno, policije praktički i nema na cesti, iako je bio vikend, tako da je općeniti dojam koji turist stekne vrlo ugodan.

Nedjeljnju šetnju smo završili, a gdje drugdje, nego na nogometnoj utakmici. Igrali su Žalgiris i Tauras, no moram odmah reći da na semaforu ime gostujućeg kluba nije tako izgledalo, ovo je engleska verzija. Što reći? Nogomet je užasan, u rangu druge ili čak treće hrvatske lige, a radilo se o susretu druge i četvrte momčadi prvenstva. Ulaz košta 20 kuna s time što je nakon poluvremena besplatan, a na utakmici je bilo oko 700 gledatelja (inače, rekord lige u prošloj sezoni je 2.500). Pola litre pive naplaćuju 12 kuna, a stadion je katastrofalan. Ušli smo na stadion, prošli pored dva redara koja nas nisu ni pogledala i - došli na tri metra od terena.

Popričao sam s čovjekom koji radi u fan shopu, odnosno štandu na stadionu, pa sam ga pitao: "Kako to da nema policije?", a on mi veli: "Zašto bi bilo policije?". I stvarno, zapitam se: pa zašto bi bilo policije? Brzo sam se vratio u (hrvatsku) realnost pa mu objasnio da je stvarno čudno što se s ulice može doći do samog terena bez da itko pregleda što nosiš, a on mi je objasnio kako nogomet kod njih nije popularan pa nema takvih scena.

Očekivano, košarka je broj jedan, onda "debelo, debelo" ispod je nogomet na broju dva, a broj tri - nemaju. Potom se čovjek sjetio posljednje utakmice u Litvi na kojoj je bilo nereda i teško je opisati koliko mi je bilo neugodno. Pogađate... Veli on meni kako su zadnji neredi u Litvi na nogometu bili kada su igrali protiv "onog Dinamo Zagreba kada su njihovi huligani trčali po terenu, bacali baklje i tukli se". Budući da je nakon toga uslijedilo njegovo pitanje: "Where are you from?" - nije mi baš bilo ugodno.

Kad sam mu rekao da smo došli na rukometnu utakmicu koja se igra taj isti dan, nije mogao vjerovati. Kao što je rekao ranije: košarka, ništa, ništa, ništa, ništa, nogomet pa samo ništa, "do kraja". Teško je usporediti koji je sport u Hrvatskoj u rangu rukometa u Litvi, jer čovjek koji prati sport i zna sve košarkaše i dosta toga o nogometu - nije znao nijednog litavskog rukometaša. Nažalost, očito niti naši igrači nisu znali puno više pa su se skoro "opekli".

Sama utakmica se igrala u lijepoj "Siemens Areni" koja prima 11 tisuća gledatelja, a tek ih je nešto manje bilo večer prije na Lietuvas Rytas - Uniks Kazan u Baltičkoj ligi. Za rukometnu utakmicu su gornji dio dvorane prekrili kako bi dvorana izgledala "manje prazna", a skupilo se oko 1.000 ljudi, možda nešto manje. Osiguranja, naravno, praktički nije bilo, nekakvi pregledi i "pretresi" su tek reda radi i atmosfera u dvorani je bila zapravo vrlo dobra; vjerojatno i zato što im se dobrih 50 minuta pogled na semafor itekako sviđao.

Eto, o utakmici sve znate, a o povratku kući mogu tek spomenuti kako na zagrebačkom aerodromu za 20 kuna možete kupiti čaj i lizalicu, a na onom u Vilniusu kupite dva sendviča, čokoladu i - ostane vam sitnoga. To bi "ukratko" bilo to, a kada pogledam koliko sam napisao, ako vam je ovo dugačko za čitati, razmislite što bi bilo da sam u Vilniusu bio tjedan, a ne dva dana.

Neovisno o ovom članku, ako netko zna odgovor na pitanje - moj mail imate i molim nekoga da mi odgovori. Naime, zanima me zašto u avionu, koja god da je kompanija i na kojem god jeziku kapetan izgovarao detalje o visini leta, rečenice koje govori kod slijetanja/polijetanja "cabin crew, prepare for landing/taking off" - govori na engleskom? Čak niti kod Croatia Airlinesa nije drugačije. Eto, ako mi netko može odgovoriti - bio bih zahvalan. Hvala unaprijed.