Hoće li se Hrvatska vratiti na NBA mapu?

Teče druga godina otkako hrvatska košarka nema svog predstavnika u najelitnijoj svjetskoj košarkaškoj ligi. Odlazak "posljednjeg Mohikanca" Roka Ukića iz Milwaukee Bucksa u turski Fenerbahče prekinuo je 21 godinu dugačak niz koji je započeo Dražen Petrović, a do Ukića marljivo nastavljalo još 12 Hrvata.

Nećemo sad plakati za prošlošću, ajmo malo pogledati u budućnost. Ima li hrvatska kakav potencijalni NBA adut za budućnost?

Dva imena strše iznad svih u svim "NBA proračunima". Dvije "grdosije mekane ruke", Stanko Barać i Ante Tomić trenutno su jedina realna mogućnost da hrvatska košarka i u bliskoj budućnosti dobije svog delegata u NBA društvu. Obojica se kale u španjolskoj, najjačoj europskoj nacionalnoj ligi i svako ljeto "ćirkaju" kakva je situacija "preko bare".

Ako se ne želimo baviti vjerojatnim lockoutom, rekli bismo da je naredno ljeto prava - gotovo idealna prilika da Stanko Barać otpočne svoju NBA avanturu. Sa svojih 217 centimetara, dobrom pokretljivošću i razumijevanjem košarke, dobrim euroligaškim sezonama iza sebe i mekanom rukom s distance, Stanko je s 25 godina na raskrižju na kojemu sam sebi mora postaviti pitanje:

"Želim li najbolje godine karijere provesti u Europi ili NBA?"

Inozemni igrači koji prijeđu granicu od 25 godina imaju puno manje šanse za veliku NBA karijeru. Rijetki su primjeri poput Luisa Scole, u kojima igrač blizu tridesete stigne iz Europe u NBA i postane glavni igrač momčadi. U NBA je neminovnost godina ili dvije prilagodbe, a što je igrač stariji i formiraniji - to ide sve teže.

Prava na Baraća imaju Indiana Pacersi, koji na njegovoj poziciji baš i nemaju neka velika rješenja. Jedina "petica" je tanašni Roy Hibbert, koji bi sa Stankom mogao tvoriti uistinu impresivni centarski tandem igrača visine 217 i 218 centimetara, s tim da su obojica dovoljno pokretljivi i "mekani" da mogu igrati i na poziciji "četvorke". Što znači i - zajedno.

Barać je četvrti hrvatski centar kojeg su uzeli Pacersi, pa iako tri prethodnika i nisu ostavila značajan igrački trag (Žan Tabak, Bruno Šundov i Mate Skelin), ukoliko se brzo aklimatizira 25-godišnji Širokobriježanin ima sve uvjete za zanimljivu NBA karijeru. Uz jedan ključan detalj - puno, puno rada na obrambenim "performansama" i čvrstini.

Ante Tomić je godinu mlađi od Baraća. U Realu je unaprijedio tjelesne karakteristike i čvrstinu, ali dojam je da njegova igra još uvijek nije na razini onoga što će ga čekati u NBA ligi. Potrebna mu je još sezona-dvije na najvišoj razini Eurolige, s tim da za bilo kakav ozbiljan NBA pokušaj definitivno mora poraditi na agresivnosti i obrani.

Prava na 24-godišnjeg Tomića ima Utah Jazz, koja za razliku od Baraćevih Pacersa ima ponešto "materijala" na njegovim pozicijama. Prije svih Ala Jeffersona i Mehmeta Okura, koji imaju (bogate) ugovore i za narednu sezonu. Tomiću bi bilo pametno odraditi još jednu ozbiljnu sezonu u Realu, a onda u ljeto 2012. ozbiljno i detaljno testirati svoje NBA potencijale.

Tu završavaju sve ozbiljne solucije glede hrvatskog povratka u NBA. Osim u slučaju da se Roko Ukić odluči vratiti u NBA društvo, što se neće dogoditi prije kraja naredne sezone, kad mu istječe ugovor s Fenerom. Zamišljati Bojana Bogdanovića ili nekog drugog našeg mladog igrača u ovom trenutku u NBA ligi može nas samo natjerati da padnemo s oblaka i ozbiljno se ozlijedimo.