Kad kralj postane kraljica

Dakle ovako. Čovjek je odlučio otići iz Clevelanda, ne znam ni ja bih li tu organizaciju više mogao trpjeti da sam na njegovom mjestu. To priznajem. Tip je tjelesno najmoćniji i najdominantniji košarkaš kojeg sam ja u životu vidio. Ne znam što bi pokazale neke crno-bijele snimke iz pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih, ali ovako koordiniranu i moćnu gomilu mišića na košarkaškom terenu mislim da nitko dosad nije imao.

LeBron može što hoće, može zabiti, skočiti, asistirati, zakucati, prodati fintu od koje će pola tribina poletjeti u prazno. Doduše može i napraviti korake koje mu nitko neće svirati, ali ajde, to je već Sternova NBA-filozofija o "sto bogatih obitelji". Može tip svašta, ali ne može osvojiti naslov.

I onda on fino kaže "odnijet ću svoj talent u Miami". Iako će na sve načine pokušati predstaviti da je priča drugačija - zapravo je samo jedna istina. Podvijenog repa odabrao je lakši put. A pravi frajeri ne biraju lakši put.

Već ste čuli priče kako Michael Jordan nije želio osvajati trofeje s Barkleyem, Ewingom, Maloneom. Htio ih je pobijediti. I zato je najveći. LeBron je sam sebe proglasio kraljem (zapravo njegova marketinška mašinerija, ali svejedno), a kraljevi po definiciji ne dijele svoje prijestolje. Kraljevi kraljuju sami. Bez Wadea, Bosha, Rileya.

Dosta mu je poraza sa Clevelandom? Pošteno. Ali dragi moji, više bi mu vrijedio jedan naslov prvaka sa tim jadnim Cavsima, nego deset koje može osvojiti s Wadeom i Boshom. Igračka veličina ne mjeri se isključivo po broju osvojenih naslova, jer da je tako Wilt Chamberlain bi bio tek nešto malo bolji igrač od Žana Tabaka. A Jud Buechler bi bio veći igrač od Charlesa Barkleya.

Što god LeBron osvojio i napravio u Miamiju, jednu stvar može zauvijek prekrižiti. LeBron James nikad neće biti najveći koji je igrao košarku. A to je ono što je toliko puta najavio. Što god napravio u Miamiju, koliko god poena ubacio, skokova dohvatio, asistencija podijelio - to nikad neće biti njegova momčad. To će uvijek biti momčad Dwyanea Wadea.

LeBron je imao prigodu ispasti veliki frajer. Mogao je reći Wadeu i Boshu "Hvala prijatelji, ali ja ću svojim putem". Ako mu se već nije ostajalo u Clevelandu, mogao je barem biti toliko pristojan pa im to reći u lice, a ne u kamere ESPN-a i još usput pričati neke priče kako je on to napravio "radi siromašne djece". Ako mu se već nije ostajalo u Clevelandu, mogao je otići u Knickse kod Stoudamirea i tako poručiti Floridi "Momci, rukavica je bačena". Obnoviti veliko rivalstvo i donijeti NBA ligi neusporedivo više nego što je donio odlaskom u Miami. Prilično sam siguran da bi Jordan baš to napravio...

Ne, ne pišem ovo iz razloga što volim Knickse, bez obzira što navijam za njih - nije to ono navijanje pri kojemu se "režu vene". S LeBronom ili bez njega, s pobjedama ili bez njih, Knickse simpatiziram, ali još više volim prave izazove i velike okršaje. I cijenim prave frajere. Priznajte sami - zar ne bi NBA liga bila bolja da je LeBron došao u New York?

Barem bi i dalje mogao reći da je kralj, a ne kraljica koja ukrašava prijestolje kralja Wadea...