Što je košarka bez emocija i adrenalina?

Dobro, shvatili smo. Sportaši su uzor i moraju se ponašati kao pravi, uljuđeni frajeri koji se ne guraju, ne tuku, sve prepirke rješavaju argumentiranom raspravom uz iznošenje adekvatnih i utemeljenih činjenica. Djeca gledaju utakmice i nije prikladno da vide kako kako se grop dvometraša navlači i pokušava plasirati neke tragikomične aperkate u borbi za zaštitu svog digniteta. Jer djeca se ne smiju odgajati uz nasilje, da ih to ne bi motiviralo da i sami postanu nasilni.

Sve bih to razumio i prihvatio kad u prime timeu puno češće od košarke ne bi bili filmovi u kojima tinejdžerica motornom pilom razgovara sa svojom profesoricom ili kad ta 10-godišnjak nakon dolaska iz škole ne bi raketama raznosio glave svojih prijatelja i neprijatelja u krvožednim PC igricama. Ne, to nije ni opasno ni nenormalno, ali ako slučajno klinac vidi da se dva košarkaša svađaju na parketu (i nakon svađe uglavnom jedan drugom pruže ruku i zaborave), eeee - to će ga odmah pretvoriti u psihopata.

Jesmo li ipak malo pretjerali? Može li se košarka izolirati od emocija, adrenalnina, prirodne ljudske reakcije?

Naravno da mi nije normalno kad Ron Artest utrči u peti red tribina i pokušava izmlatiti gledatelja ili kad se po terenu bacaju stolice, a deset "ovih" gazi deset "onih". Ali isto mi tako nije prirodno da košarkaš nema pravo na reakciju, pa se onda događaju ovakve besmislene situacije u kojima taj isti Artest ili Blake Griffin bivaju izbačeni s parketa nakon komičnog štreberskog gurkanja u kojemu uopće nisu sudjelovali.

Dajte nađite neku sredinu. Ne smije se dozvoljavati tučnjava i treba je kažnjavati rigorozno, ali zabraniti emocije i adrenalin znači dugoročno uništiti taj prekrasni sport. Zar košarka nije bogatija, uzbudljivija i privlačnija kad se Reggie Miller tijekom čitave utakmice svađa sa Spikeom Leeom, Dennis Rodman s Karlom Maloneom ili Charles Barkley s cijelom dvoranom?

Košarka je dinamičan sport pun adrenalina i energije. Kontaktni sport u kojemu može frcnuti iskra čak i u najbezazlenijem dodiru tijela dvojice protivnika. Košarka nije odbojka u kojoj protivnike posložite na suprotne strane terena i odijelite ih mrežom. U košarci je kontakt, sudar, sukob - normalna i logična posljedica pravila igre. A isto tako i donekle opravdana ljudska reakcija. Nekad je to bol, nekad ljutnja na sebe, nekad na protivnika koji vam je "iščupao ruku", nekad na suca koji to nije vidio, nekad jednostavno frustracija jer je izašla. Čovjek je emotivno biće, nije robot. Zašto bi onda košarkaš morao biti?

Kad vidim kakve gluposti košarkaški suci znaju suditi i bespotrebno prekidati kontinuitet igre, zna mi se dignuti kosa na glavi. U košarci radi toliko sudaca koji tu istu košarku ne razumiju, ne "čitaju", ne shvaćaju njezinu osnovu i njezinu ljepotu, da sam ponekad sam sebe znao uhvatiti kako se iznerviram gledajući utakmicu u kojoj mi je apsolutno svejedno tko će pobijediti. I suci su ljudi skloni pogreškama, ali onaj tko košarku razumije u njezinim osnovama, vrlo lako i vrlo precizno može prepoznati i odijeliti suca koji griješi zato što košarku ne razumije i sudački posao učio je iz knjiga, a ne iz ljubavi prema tom sportu ili kad tvrdoglavo griješi zato što jednostavno želi biti gazda na parketu.

Tjedno odgledam na desetke košarkaških utakmica svih razina, liga i kontinenata i spreman sam pod punom odgovornošću izjaviti da su NBA suci neusporedivo, ali ono - za tri koplja - ispred europskih. Govorim o prvoj klasi sudaca, ali i nekom generalnom prosjeku koji se odnosi na znanje, razumijevanje igre i više od svega - stav i odnos prema košarci i glavnim sudionicima košarkaške igre. A to nisu suci, nego igrači i treneri.

U NBA ligi nije toliki problem kvaliteta sudaca, koliko pravila koja su postala besmisleno rigorozna i za koja je i "najveći-koji-je-ikad-igrao" izjavio da su glupa. A kad košarkaški bog govori, onda obični smrtnici moraju slušati.

U Europi je problem nešto drugačije naravi. U Europi se sve više stječe dojam kako se dio sudaca uporno želi predstaviti barem jednako važnima za košarkaški sport, ako ne i važnijima od "neposrednih izvođača". A to užasno iritira. Ako su igrači glumci, a treneri scenaristi, suci bi trebali biti kamermani, a ne režiseri košarkaške predstave.