They're real and they're spectacular!

Pitaju me mnogi "Zašto Knicksi"? Čak i oni najbliži prijatelji ne mogu se načuditi automazohizmu nekoga tko je slijedom rodne diskriminacije, prirode, srca i igranja u omladinskim kategorijama osuđen na vječnu ljubav prema KK Splitu, a pritom još mogućnošću selektivnog odabira odluči da će navijati za New York Knickse. Zašto ne Lakersi, Celticsi, Spursi, netko tko osvaja, netko tko (češće) pobjeđuje? Zašto sve ovo šibanje koje svojevoljno proživljavam iz sezone u sezonu na Gripama i nikako se od toga ne mogu operirati, dodatno zalijevam novim hektolitrima gorčine i frustracije zbog svega što prolazi najvrjednija, a najčudnija košarkaška organizacija u NBA? Mazohist, kažete, što drugo?

Prije odgovora zašto Knicksi, morate znati jednu stvar o meni. Nikad nisam bio od onih koji iz sezone u sezonu odabiru za koga će navijati, temeljeći svoju prosudbu na temelju toga tko im najviše šansi. Nemojte mi zamjeriti što ću biti iskren pa reći da su mi antipatični likovi koji svrstavanjem na stranu sigurnih pobjednika smatraju da su veći ili vrjednji od nekoga čiji klub ne osvaj ili ne pobjeđuje. "Ja ove godine navijam za Barcu, Barca je najbolja, znači i ja sam najbolji". Koji glupi kompleksi. Sport bi trebao razveseljavati i opuštati, a ne biti smisao nečijeg navijačkog života. Pobjede koje se broje su pobjede u privatnom životu, a ne kad svojim najvećim pobjedama smatrate ono kad neki atleta pobijedi drugog atletu, a vi tu pobjedu pripišete sebi.

Uglavnom, da ne zastranjujem, svi moji prijatelji, zapravo - svi u Hrvatskoj ako ćemo biti pošteni, tijekom devedesetih su navijali za Chicago Bullse. Jordan, Pippen, Rodman i povrh svih - Toni Kukoč. Tko ih onda nije volio? Ma volio sam ih i ja, slavio svaku titulu veličanstvenog Aira, ali nekako mi to nije bilo to. Svi su navijali za njih, nije bilo zanimljivo. A onda su ih jednom Knicksi doslovno - prebili. Pat Ewing, John Starks, Charles Oakley, Allan Houston, Larry Johnson, Derek Harper - počeli su mi se polako uvlačiti pod kožu. Nisu baš u to vrijeme često pobjeđivali Bullse (a tko je?), ali ono što su slavili bilo je spektakularno. A ti okršaji Knicksa i Bullsa bili su legendarni. Takvih rivalstava danas nažalost više nema.

Moj tip košarke nikad nije bio "run and gun". Uvijek sam volio obranu, kontakt, žestinu, košarka je muška igra. A Knicksi su tada bili baš takvi. Primjer muške košarke. Koga nisu mogli pobijediti, barem su ga dobro isprebijali :-). Danas? Danas su baš ti Knicksi postali pojam košarke bez obrane, trke i šuta, ali što napraviti, sad sam se već navukao. Bez obzira što to više nisu "oni" Knicksi, bez obzira što s D'Antonijem i Amar'eom nikad neće postati prvaci, što su sasvim prosječna momčad bez velikih ambicija. Ali rekao sam već, kad navijate za Knickse - naučite se cijeniti male stvari i veseliti se sitnicama.

Za mog života Knicksi nisu bili prvaci (zadnji put 1973.), tko zna hoće li ikad biti dok ne istekne moj vijek trajanja. Ali ih se ne odričem! Ima u toj organizaciji nešto što tjera sve protivnike da se baš protiv njih dokazuju. I Jordan i Kobe i LeBron i Barkley i Reggie Miller i D-Wade i Melo i Magic i Larry Bird i svi ostali - uvijek su protiv Knicksa imali neke dodatne motive, svi su baš u Madison Square Gardenu željeli ostaviti neki svoj trag. Svi su uvijek svoje moći željeli dokazivati protiv kluba iz medijske, poslovne, političke i svake druge prijestolnice svijeta. Nastavilo se i ove sezone, pa je najprije Kevin Love "udario" rekordnih 31+31 za povijest Timberwolvesa, a zatim i Blake Griffin 44+15 kao prvi novak u povijesti (a neš ti povijesti) Clippersa. Ništa novo, kad se svi pale na tebe, znači da nešto vrijediš ;-).

Iako ne mogu reći da sam ikad i da ću ikad "rezati vene" zbog pobjeda ili poraza Knicksa, moram priznati da su mi se uvukli pod kožu. Priznajem da sam bio skeptičan kad mi je kolega Engleski pacijent Marin Vuković pričao o svojoj plamtećoj ljubavi prema Manchester Unitedu, ali nekako sam u konačnici ipak došao na njegovo. Iako sam ga sto puta pitao kako se može emotivno vezati za nešto što je tako daleko (na svakoj razini), ipak priznajem da je zanimljivije pratiti neko natjecanje kad za nekog navijaš, kad nekome držiš palčeve, nego samo nezainteresirano skenirati rezultate. Uvuku ti se pod kožu i sve te pobjede, ali i svi problemi i porazi.

Pošto kao zakleti zanesenjak fiksacije da će se elitna europska košarka jednom opet vratiti u Split (ne želim čuti ni jednu vašu realističnu opasku, barem je sanjati besplatno) ne mogu imati ni jednu drugu "simpatiju" u europskoj košarci, pristao sam uz svoju prvu i jedinu pravu ljubav za koju sam oženjen i kojoj sam vjeran do kraja odabrati i "platonsku prijateljicu" s puno manje uloženih emocija i rada na našoj vezi. I ne pitajte me slučajno za koga bih navijao da se nekad, negdje sastanu Split i Knicksi. Nepristojno je, kakvi Knicksi, kakvi bakrači... Igrali su jednom već, sjećate se? 1-0 je za Knickse u ukupnom omjeru, ali revanš se čeka, ima vremena...

U cijeloj priči oko spajanja Knicksa i mene uvelike je sudjelovao i Jerry Seinfeld. Da nije njegove i Larry Davidove najgenijalnije humoristične serije svih vremena, vjerojatno bi mi i priča o Knicksima bila manje zanimljiva. Možda bi sve ostalo tek na simpatijama iz devedesetih, tko zna, možda bih se bio priklonio i "vječnoj mogućnosti" - Chicago Bullsima. Ali gotovo religiozno i gotovo svakodnevno nezasitno iznova "gutati" 180 epizoda Seinfelda i ne navući se na Knickse - to jednostavno ne ide. Bar nije išlo kod mene. Jednostavno - "They're real and they're spectacular!" Tko razumije - shvatit će...

PS - dajte svoje priče, za koga navijate i zašto? Ima li još koji deklarirani navijač ovih jadnih Knicksa u ovim krajevima? I navija li tko recimo za Memphis Grizzliese? ;-)