Vratio se Jordan, otišao Sloan

Posljednji Mohikanac starog, nekog drugačijeg NBA svijeta noćas je odstupio. Nakon 23 godine Jerryja Sloana Utah Jazz će dobiti neko novo lice na svojoj klupi, što će biti potpuna novost u životu većine vas i nas koji se okupljamo na ovom blogiću. Tko se to od vas sjeća nekog drugog na klupi Jazzera?

Legendardni Sloan više je od dva desetljeća izvlačio maksimum od jednog pristojnog, nenametljivog i tihog kluba iz mormonske prijestolnice Salt Lake Cityja, držao se slijepo svoje politike "mail-veliki" (Stockton - Malone, Williams - Boozer) i Utah držao među 8 najboljih na Zapadu iz sezone u sezonu, bez obzira tko mu odlazio, tko dolazio.

Stara kost zaslužuje duboki naklon za sve ono što je dao i Jazzu i košarci, a 10. veljače 2011. godine mnogi od nas smatrat će završetkom jedne NBA ere i neke druge NBA lige. Lige u kojoj snaga i sila jesu važne, ali ne presudne, kao što je to stvar danas. Lige u kojoj su se bdjele noći kako bi se gledalo Johna Stocktona i družinu koju je neumorno hranio loptama iz večeri u večer.

Sloanov odlazak baš se nekako dramaturški poklopio s dva imena koja su, uz njegov Jazz, Stocktona i Malonea, obilježili njegovu trenersku karijeru barem u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Svoju zadnju utakmicu na klupi Jazzera vodio je protiv Chicago Bullsa, od kojih je dvaput gubio finala u devedesetima, a krvnik njegovih šampionskih nadanja, Michael Jordan, baš se ovih dana opet spustio na parket kako bi svojim "uposlenicima" u Charlotte Bobcatsima pokazao gdje griješe.

Osim sa Sloanom, Bullsi i Air Jordan usko su povezani s još dvojicom junka naše današnje priče. Eltonom Brandom i Kwameom Brownom. Dva nekadašnja prva izbora Drafta i uz Olowokandija i Odena najveća razočaranja tih pozicija u posljednjih 20 godina, prošlog su tjedna zabljesnuli.

Brand naravno protiv Knicksa (pokušajte pratiti koliko igrača svoje rekorde sezone ili karijere ubace baš protiv Knicksa, nevjerojatno) s 33 poena i 16 skokova, a i Brown je odigrao nekoliko solidnih utakmica, što je za njegovo lik i djelo značajan doseg. Jordan od Kwamea ne odustaje, tvrdoglav kao igrač, tvrdoglav kao suvlasnik - nikako ne želi potpisati da je baš on pokazao prstom u najveće drvo NBA Drafta u posljednja dva desetljeća. Dobro je, ima još vremena Michael, Kwame igra tek desetu NBA sezonu.

Zadržat ću se na "retro-junacima" u ovom blogu, pa ću osim Sloanu, kapu skinuti i jednom od mojih osobnih favorita u NBA svijetu. Ray Allen je noćas preskočio Reggieja Millera na ljestvici igrača s najviše pogođenih trica u povijesti (2.562) i za taj doseg nije mogao odabrati boljeg protivnika od najvećih rivala LA Lakersa.

Kad sam se već uhvatio retra, podijelit ću s vama svoju intimu. Od ovih koji su još aktivni po NBA parketima, osim Ray-Raya, uvijek sam nekako favorizirao Granta Hilla, Tima Duncana i - Shaqa. Trojicu mirnih i pristojnih tipova koji šute i trpaju i legendarnog Shaqa koji je uvijek zanimljiv, duhovit, spreman na za**banciju, a opet istovremeno i žestok i fokusiran i košarkaški moćan. Sa Shaqom ste se uvijek mogli i nasmijati i zabaviti, ali i nagledati prave košarke.

U ovaj retro-blog nekako se fino uklapaju i svi ovi porazi jadnih Cavaliersa. Iskreno - mi koji smo odrasli uz NBA iz devedesetih nismo ni navikli na njihove pobjede i velike playoff-serije, pa se trenutnih 8-45 i srušeni svi rekordi u uzastopnim porazima nekako više uklapaju u tu sliku nego ono što je LeBron s njima radio nekoliko godina.

Ovo ipak više sliči na Cavse na koje smo navikli: www.didthecavswinlastnight.com.