Fly, Psycho, fly...

Davor Sajko petak, 08.10.2010.
Fly, Psycho, fly...

Bio sam na vodi, i toploj i onoj malo manje toploj, da ne kažem hladnoj pa eto red je vinuti se u visine. I da ne bi bilo zabune, nisam išao na 2.000 metara, to je za curice, bio sam na 4.000 metara - visina za "vel'ke dečke"...

"Hoćemo te baciti iz aviona!?", bilo je pitanje, ideja i prijedlog, sve u jednom, a ujedno i dovoljno za moj konačni odgovor - DA. Detalji oko bacanja/skakanja bili su tehničke naravi i tek je nekoliko odgoda, zbog vremena, ne zbog toga što sam se usr'o, prethodilo je mojoj avanturi u Vrsaru.

Slika 3 od 3.

Iako vremenska prognoza nije davala puno prostora za predviđeno bacanje/skakanje, nije bilo teško nagovoriti ekipu (Ivan i Monika) da mi se pridruže. Istina, oni su se spremali u Mostar, ja u Vrsar, ali smo se do Bosiljeva uspjeli dogovoriti kojim ćemo putem :-).

Kiša i magla do Vrsara, a ništa bolje nas vrijeme nije ni u Vrsaru dočekalo...svi gledaju samo u nebo i iščekuju...pa sam im se i ja pridružio. Kud svi, tud i Psycho. No, ipak sreća prati hrabre, a i Boss himself je odlučio dati svoj blagoslov i stvorio predivnu modru rupu u općem sivilu iznad Vrsara. Taman toliko, da počnu užurbane pripreme.

Slika 5 od 5.

"Psycho!!! Sad si ti na redu...", pomislio sam, stisnuo zube i rekao sam sebi "Šta si skuhao, to sad i pojedi. Trk u hangar obuć' se".

Prijedlozi su bili da skačem sa 2.000 metara, ali 4.000 metara i oko minutu slobodnog pada znatno su bili zanimljiviji i privlačniji. Pa nisam curica pa da skačem s 2.000 metara, iako svaka čast svakome tko stane na rampu i baci se ponor :-).

Slika 2 od 2.

Opremu sam navukao na brzinu, upute instruktora još brže odslušao i pravac avion. Očekivao sam tremu i strah u trenucima dok smo se u Turboletu L-410 penjali na 4.000 metara, no ništa od toga nisam osjećao. Pogled na Istru kroz prozor je pomalo ubrzao rad srca, a pumpica je ubrazala svoj rad kad su se vrata otvorila. Odjednom smo bili na rampi, a sve šta sam u tom trenutku čuo je bio instruktorov glas, "Ej, gledaj gore. Kamera snima."

Pogled u ponor, pogled u kameru i već sam bio - nigdje...okrenuli se oko sebe preko glave...vidio u jednom trenutku sunce kroz oblake... "Kaj ak' se otkačim?...f**k, nisam pogledao infopool...jbg, nisam honorare, a ni režije za ured platio...Deda i KlokaN će opet njurgat...a ženi bolje da ne dolazim na oči :-)...uf, evo i kamermana...ajmo, Psycho, smješak na lice, progutaj knedlu...sve za dobre slike i video :-)..."

Slika 6 od 6.

Slobodni pad je najbolji dio cijele avanture. Teško je to opisati, ali pogled u ponor je ono što vam ostaje u sjećanju. Najbolji je ipak izraz kojim se može opisati taj trenutak, Google Earth Live i vjerujte ta minuta traje vječno i još malo duže. Zrak vam nabija u nos, kao da ste si u nosnice nabili kompresor, naocale i kaciga vam hoće odletjeti, a kroz glavu vam prolaze najveće gluposti i najnevažnije stvari u životu :-).

Iz adrenalinskog košmara vas u stvarnost vraća upozorenje instruktora trenutak prije nego otvori glavni padobran. Trzaj... i nakon toga...tišina... Trenuci su to kada još jednom, ali sada u miru i tišini uživate u Google Earth Live modu. Ali, ne i za dugo, jer treba iskoristiti priliku i iskušati komande. Ok je uživati u letu padobranom i tišini, ali je bolje uživati u šumu vjetra dok potežete komande, a vi padobranom radite polukrugove.

Slika 1 od 1.

Svemu lijepome uvijek dođe kraj, ali ni to nije bez vraga. "Diži noge, ma diži noge..., vikao je instruktor trenutak prije nego smo dotaknuli zemlju. Prijepodnevna kiša je učinila svoje i sami dodir s zemljom sličio je wakeboardingu, ali ovaj puta na mokroj travi i zračna je avnatura time došla do kraja.

Zadovoljstvo, ushićenje i radost što sam opet na zemlji, samo je dio osjećaja koji su se u tom trenutku miješali u mojoj glavi, no prije svega je tu bilo zadovoljstvo učinjenim. Ajde, napravio sam i to. To-Do lista je za jednu stavku manja...

Slika 4 od 4.

Da li bih opet išao skakati!? Ne nužno...možda da...ovo je bilo fenomenalno iskustvo i za sada neka tako i ostane. Skok padobranom iziskuje puno vremena, financijska pozadina i nije zanemariva, puno ovisite o vremenskoj prognozi. Ima još stvari koje moram odraditi.

Da li bih vam preporučio da skočite!? O da, svakako...za "curice" neka to bude sa 2.000 metara, a oni "vel'ki dečki" neka to naprave sa 4.000 metara :-). Nećete zažaliti!

Možda je ipak najbolje cijelu avanturu opisati stihovima Green Day-a - "It's something unpredictable, but in the end it's right. I hope you had the time of your life. - o da, bilo je predobro :-)))

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!