Game over

Šlag na kraju je ipak bio posljednji dan i etapa od Lovišta na Pelješcu do Lumbarde na Korčuli. Do sada nas je pratilo više nego dobro vrijeme kada je na redu bio kajak, no ovaj puta je bilo drž' gaće. Umjereno jugo u kanalu između Pelješca i Korčule mi je malo utjeralo strah u kosti i onako iskreno, nije mi bilo svejedno. Valovi od otprilike metar visine krenuli su odmah nakon što smo Lacko, Tea i ja izašli iza rta i borba je počela.

Iskustvo s kajakom do tog trenutka je bilo zaboravljeno i počelo je ono pravo, borba s valovima. Možda će sve ovo nekome zvučati kao pretjerivanje, no ja sam uživao u skoro dva sata kajakarenja do Korčule. Na trenutke bi me valovi i poklopili preko špric deke, ali i na trenutke sam ulovim nekoliko sekundi vrh vala i novo iskutvo je rođeno - kayaksurfing.

Ovaj puta delfina nije bilo, no pojavila se jedna kornjača koja nas je dočekala uz samu korčulansku obalu gdje smo si dozvolili malo odmora u divljoj uvali. Ako je kayaksurfing bio jedno novo iskustvo, onda je ulaz u uvalu u kojoj se smjestilo mjestašce Babina nešto neprocjenjivo. Kako se inače kaže, slika govori više od riječi, a sliku ćete sigurno prepoznati.

Nastavak je bio u stilu Daniela Lacka i mučenje je opet moglo početi. Četiri kilometra po makadamu, naravno samo uzbrdo, prema Čari, bilo je naporno, no dosadašnjih devet dana ipak je akumuliralo nešto snage i uspon je bio prihvatljiv. Do Korčule po asfaltu je bio mačji kašalj i taman sad kad sam ulovio ritam, avanturi je kraj. Lagani downhill u Korčulu i nažalost tu je priči kraj - game over. Do Lumbarde je bila turistička vožnja, tek vrijedna spomena, no posljednji dan je ipak ostao u znaku kajaka po jugu. Iskustvo koje se ne zaboravlja.

Canyoning, rafting, seakayaking u kombinaciji sa kayaksurfingom i već uobičajeni brdski biciklizam premašili su sva moja očekivanja od ove avanture. No najbolje je da je upravo Welcome doveo do toga da je moja To-Do lista sve kraća i kraća, što je znak da je treba obnoviti. Za početak već imam novu točku, a to je speleologija i za početak ide špilja Veternica.

Bilo je uspona i padova, prije svega u psihičkom smislu, no izdržao sam i to je najvažnije. Blogovi su išli svakodnevno, osim kad je bio dan odmora, stoga je Tomica dobio okladu, jer se ipak nisam držao tempa, svaki dan - jedan blog. Svega ovo ne bi bilo da mi Lacko nije gurnuo bubu u uho, a to je već bilo dovoljno za pokret.

Odlična ekipa iliti Welcome fellowship u sastavu: Mislav Mironović (Red Bull sportaš), Tea Đurek (pustolovka), Daniel Lacko (Forest Gump i idejni vođa projekta Welcome) i moja malenkost mučili su se na ovaj ili onaj način, no na kraju svi su zadovoljni ušli u Lumbardu. Tu ne smijem zaboraviti koordinatora Čedu koji je sve napravio da imamo gdje spavati i jesti, kao i snimatelja Marka i fotografa Luku koji su se potrudili i uspjeli sve ovjekovječiti, a i objaviti na fejsu. Jer ako nije na fejsu kao da se i nije dogodilo.

Za razliku od Lacka, ja sam ima dva vozača (Ivan i Marijan) koji su podnijeli moje mušice i vozili službenu pilu Mazdu3 mini projekta Psycho goes Welcome i eto nas na putu za doma...

Za kraj: prvo hvala mojoj ženi koja me pustila na ovu avanturu, no nije ni svjesna da je samo otvorila Pandorinu kutiju, a nakon toga svima koji su me podržali na ovaj ili onaj način - hvala.

Daniele Lacko, vidimo se opet negdje na makadamu, u kajaku ili na početku uspona, a tvoja je zadaća samo reći: "Homo poć' ili Pa pogledajmo...

Game over...

Foto: Luka Tambača

Kajak, Lovište (Pelješac) - Babina (Korčula)
Bicikl, Babina - Lumbarda