Look your business

Istina, prvih smo 45 minuta udovoljavali prohtjevima Luke i Marka koji su ipak perfekcionisti i jednostavno moraju imati odličan kadar, jer sa dobrim nisu zadovoljni, a onda smo krenuli.

Foto: Ivan Cvetnić

Psycho goes Welcome je započeo. Odmah na startu smo krenuli izmjenama, ali sve prema savjetima lokalne pustolovke Jagode koja je odrasla u ovim krajevima. Da je barem promjenila rutu u smjeru koji bi bio prihvatljiviji mojem fizičkom stanju, ali ne... nego je bilo odmah u glavu.

Foto: Ivan Cvetnić

Napad na vrh iznad Trilja je u meni izazivao raznolika stanja, od mučnine, bijesa, ali rekao sam sebi... ovo moraš izdržati, i izdržao sam. Svaki početak je težak ili možda još bolje - prvi se mačići u vodu bacaju pa sam stoga u nastavku bio ipak puno bolji. Barem mislim...

Foto: Ivan Cvetnić

Činjenica je da da Lacko, Tea, Mislav i Jagoda "gaze" ko ludi, no najsimpatičniji ipak Tein stil koji liči na rad singerice. Za one mlađe, to je u 80-im bio pojam za šivaču mašinu koju je svaka domaćica željela. Ipak konkretniji opis bi bio - sitni vez. Niža brzina u odnosu na druge, ali frekvencija je impozantna.

Foto: Ivan Cvetnić

Biciklistički dio je definitvno obilježio ulaz u Poljičku republiku i predivan Palića most na Cetini, koju nakon toga nismo ispuštali iz vida, do dolaska u Omiš, a tu je tek počela avantura.

Foto: Ivan Cvetnić

Bicikle je Welcome fellowship ostavio u Zadvarju, a nastavak je slijedio u neoprenskim odjelima. Spuštanje niz litice u kanjon Cetine i krenuo je canyoning. Ne moram napominjati da je temperatura vode bila 12-ak stupnjeva taman tu negdje da bi pingvini uživali, no red kamena u sjeni i red kamena na suncu uz malo plivanja u Cetini gdje je netko grijanje isključio bilo je novohrvatskim rječnikom rečeno - awesome.

Foto: Ivan Cvetnić

I kad sam već mislio da je canyoningu kraj došli smo do točke na i. Da bi krenuli prema raftingu pa dalje prema Radmanovim mlinicama potrebno je skočiti sa stijene. Ok ako je to skok s 2-3 metra, ali ne ako je to skok 10 metara. "A nisam ti to spomenuo da to moramo odraditi kad idemo na canyoning!?", uz zluradi smješak priupitao je Lacko. "Mo'š mislit' kak si mi rekao", gledajući u dubinu gdje bih kao trebao skočiti. No kud svi tud' i ludi Psycho pa kud puklo da puklo. Ipak smo tih 10 metara malo smanjili i bilo je na kraju nešto više od šest pa je to kao bilo lakše. Lacku ovo nije bilo prvi puta pa je bez problema skočio sa 16 metara, a pridružio mu se i Mislav kojem je i tih 16 bilo nekako malo, samo mu je još nedostajao bicikl da skok bude perfektan.

Foto: Ivan Cvetnić

Nastavak je slijedio u revijalnom tonu, barem sam tako mislio i krenuo je rafting. Ovu priliku bih iskoristio i demantirao sam sebe kada sam pisao o raftingu u švicarskom Interlakenu. Ako je ono bilo za ocjenu osam na skali do 10, Cetina je 15... na istoj toj skali. Pokušati opisati kanjon Cetine i sve njezine ljepote je nemoguće. Otići i probati. Slapovi, stijene, spilje, divljina nešto je što se mora doživjeti, no uz jedan mali savjet - sjednite se na lijevu stranu rafta, vjeruj te mi bit će te mi zahvalni. Ako uz to još imate sreće da vas vodi skiper Ivan, užitak će biti potpun jer ćete tada dobiti jedinstvenu uslugu - standup rafting comedy. Uvjeren sam da nećete požaliti.

Foto: Ivan Cvetnić

Bilo je tu niz anegdota, no dvije su obilježile put prema Radmanovim mlinicama. Gospođa koja je propitkivala tijekom spusta sve i svašta na samom je kraju ugledala poveći komad najlona na vrbi kojeg je bujica nanijela. Na njeno vjerojatno tisućito pitanje "a što je to?", skiper Ivan je nonšalantno odgovorio - "To je glanc nova vrba, samo je još nismo stigli raspakirat'". Još je bolja priča bila s ruskim tajkunom koji je s dva blindirana vozila, suprugom i prijateljicom Miss ožujka odlučio okušati rafting. Na svako pitanje skipera Ivana i pokušaj uspostavljanja neke komunikacije koja je itekako potrebna tijekom spusta, odgovor Rusa je bio - Look your business i to s onim pravim ruskim naglaskom. Taj, ajmo ga nazvati ruski spust, trajao je tek sat i pol iako Rus u niti jednom trenutku nije primio veslo, ali su njegove četiri gorile to odradile umjesto njega i samo se čulo - davaj, davaj, davaj.

Foto: Ivan Cvetnić

Stoga kao što sam i rekao, ako je rafting na Cetini, onda je to rafting sa skiperom Ivanom jer tek ćete tada uživati u svim čarima Cetine.

Kraj dana prvog dana slova M smo upotpunili s osam kilometra bicikla i tu sam ja rekao dosta, ali ne i ostatak. 40 godina na plećima ipak ima težinu pa sam odustao od penjanja na Forticu iznad Omiša, no to je umjesto mene odradio moj Sancho Panza, vozač Ivan tako da se i to računa.

U petak slijedi put prema Braču, neki će autom, a Lacko, Tea i moja malenkost će kajakom (ako nam vrijeme dopusti) preko Postira do Supetra, a nakon toga biciklom do pustinje Blaca. Vjerujem isto tako zanimljivo kao što je bilo i prvog dana. Vidjet ćemo... čitamo se.

Trilj - Zadvarje
Radmanove Mlinice - Omiš