Malo sam si bio Kristan...

Prije svega veliko hvala Ranku i njegovoj ekipi Medveščaka koja je osigurala još jednu temu za moj blog, a i cijeloj momčadi Medveščaka na čelu s trenerom Bradleyem što su me trpjeli u završnici svog redovnog treninga.

Foto: Kristijan Komarica

Moram reći da je ideja stajala u ladici od početka same sezone iliti od samog nastanka ovog bloga, no nikako da se usklade satovi... do danas. Bez obzira što sam znao da će cijela priča biti pod kontrolom, nije mi bilo baš svejedno stati na gol i očekivati Medvjede da krenu s pakovima po meni.

Foto: Kristijan Komarica

Oružar Željko je ipak bio najstrpljiviji prilikom mog opremanja i dobro se zabavljao gledajući me kako sam izlazim na led, a smješak na licima igrača nije me baš utješio.

Foto: Kristijan Komarica

Dok su igrači završavali trening, ja sam se zagrijavao na drugoj strani leda, a član predsjedništva Medveščaka Markoantonio Belinić uz šeretski je smješak krenuo u raspucavanje.

Foto: Kristijan Komarica

"Baš super. Sad će se na meni iskaliti za poraz protiv Linza. Tko zna kaj ga je danas razljutilo dok je razgovarao s Ebelovcima pa će sad pakovima frustracije na meni liječiti", bilo je taman koliko sam mogao pustiti mislima da lutaju kad je doletio prvi pak...

Foto: Kristijan Komarica

Ne znam bih li to nazvao branjenjem ili sklanjanjem od letećih pakova, no Markoantonio se baš dobro zabavljao. Pakovi su fijukali pored glave, pogađali u prsa, rukavice, štitnike, a ja sam se borio sam sa sobom, s opremom, s pakovima, ah da - i s palicom. Nekak' mi se činilo da mi je zviška.

Foto: Kristijan Komarica

Znoj je curio, a samo sam se održavao na ledu, s više ili manje uspjeha, a onda su došli Medvjedići dobrog srca: Čunko, Blagus, Kanaet, Šijan i Rendulić, a ako sam mislio da se Markoantonio zabavljao, zabava je tek počela. Ali za njih, ne za mene! :-)

Foto: Kristijan Komarica

Oprema se činila sve težom i težom, a Medvjedići dobrog srca su se pretvorili u Leteće medvjediće koji su me koristili kao relativno pokretnu metu...

Foto: Kristijan Komarica

"Kaj si tražio, to si i dobio." prošlo je kroz glavu u istom trenutku kad i pak pored glave, a onda je ipak došlo mojih pet minuta... ups, ne... pet sekundi slave. Blagus mi je dao nekoliko savjeta kako da "skinem" pak, a oni su urodili plodom.

Udarac novopridošlog letećeg Medvjeda Borne Rendulića zaustavio sam hvataljkom, prema savjetima, i nakratko izvukao povike odobravanja mladih snaga Medveščaka. I to je bilo to, jer sam već sljedećeg trenutka bio na stražnjici. Srećom, oprema hokejaškog golmana je zakon. Ništa ne boli, kao da ste završili na madracu.

Foto: Kristijan Komarica

"Kaj! Jel dosta? Ili ćemo nastaviti?, uz smješak je dobacio Čunko, a u pokušaju da se osovim na noge, promrljao sam nešto kao: "Dečki, hvala... za danas je bilo dosta."

Foto: Kristijan Komarica

Malo pomalo sam se dovukao do klupe, a sljedećih sat vremena pokušavao doći do daha. Nije da sam bez kondicije, ali ovo je sasvim nešto drugo. Kapa dolje hokejašima, za koje sam znao da su kondicijski izuzetno pripremljeni, no današnji pokušaj da si budem malo Kristan samo je to i potvrdio.

Foto: Kristijan Komarica

Osim toga, shvatio sam da hokejaški gol uopće nije tako mali kako se čini, a ispod one kacige vidite samo ispred sebe. Stoga mi tek sad nije jasno kako Kristan skine onoliko udaraca, a definitivno je enigma toliko spominjani shutout.

Istina je da sam prestar za školu hokeja Medveščaka, ali da postoji reinkarnacija i ako se može birati kaj bi bio... definitivno bih volio biti hokejaški golman. Pa da si opet budem Kristan. :-)