Mrak, mrak... mrkli mrak

Zapravo sam shvatio da svaki susret s Lackom sa sobom donosi novu avanturu i nakon kratke analize dođeš do fomule u kojoj je Lacko zajednički nazivnik mojih avantura. Neiscrpni je izvor ideja koje se u pravilu pretvore u projekte/avanture, a osim toga otvorio je dugo zatvorenu moju osobnu Pandorinu kutiju.

Ovaj put je spomenuo, navodno onak usput (moš' mislit), sljemensku Gelender ekipu...kao malo ti trče po Sljemenu, a ponekad i po mraku. Sljeme po mraku!? hm, zanimljivo, kad to? Bilo je moje pitanje i tu je već sve bilo dogovoreno.

A da krv nije voda, kako kaže stara narodna, bio je i odgovor mog mlađeg brata kada sam mu spomenuo Sljeme po mraku. Odgovor je bio: "I kad idemo...". Mlađi iz dvojca Psycho brothers je inače gastarbajter pa smo iskoristili da se oprobamo na Sljemenu, dok ćemo sljedeći puta malo lunjati po švicarskim Alpama...

Srijeda, kasno popodne i na parkiralištu ispod Tunela okupilo možda i 50-ak ljubitelja Sljemena, u noćnim uvjetima, a teoretska priprema dan prije je pala u vodu i prije početka same trke. Zadana ruta je bila Tunel - Kremenjak - Tusti vrh - Kremenjak i štreberski smo buraz i ja priredili plan, ali u razgovoru s Lackom smo shvatili da će ekipa do prve kontrolne točke ići malo okolnim putem tj. cestom...rekao bi sad nešto, ali bit ću pristojan...piiiiiii....

No, ok i sam sam sebi rekao da je to sve ok, jer teško da ćemo se izgubiti kad će se toliko ljudi muvati po sljemenskim obroncima...WROOOOONG... Ekipa je bila full nabrijana i nakon 500-ak metara smo uspjeli izgubiti priključak i naravno da smo krivo skrenuli. Neki drumom, a mi šumom i to smo u mračnu sljemensku šumu zakoračili hrabro i s voljom.

I još jedna narodna...sreća prati hrabre pa je i tako Psycho dvojac u mrklom mraku nakon nekoliko skretanja došao podno Kremenjaka. Tada mi je bilo jasno zašto nismo nikoga sreli putem, jer smo se nadali da će ekipa mimo nas proći na putu prema Tustov vrhu, ali neeeee...krivoooo i opet. Nigdje nikoga, osim dvije Psycho svjetiljke koje su šarale po sljemenskom mrklom mraku.

Rekao je meni Lacko lijepo, pazi to je večeras brutalno, no nisam se dao zastrašiti, a uspon na Kremenjak je bio točno takav - brutalan. Ali ne bi ja bio Psycho kad bi odustao...korak po korak i došli smo do vrha i našli kontrolnu točku. Istina bilo je to već u tom trenutku preko dva sata od starta u tunelu, no pola posla smo obavili...barem smo tako mislili...

Povratak na stazu po kojoj smo planirali doći do Bikčevićeve staze je nestala u mraku, kao da je izbrisana. Završili u nekoj jaruzi, klancu...skoro pa do koljena u blatu. Probali smo i GPS-om na mobitelima naći mjesto gdje se nalazimo, ali nula bodova. Korak po korak i uspjeli smo naći neku stazu, a onda uz najbolji mogući GPS (karta + kompas) i otkrili gdje smo. Barem smo tako mislili...

Krenuli smo prema gore, okretali kartu, kompas, ali da smo 100% bili sigurni gdje smo i ne...čak smo u jednom trenutku bili više sigurni da smo na krivoj stazi, ali nakon 20-ak metara hodanja pojavio se vrh uspona i toliko poznata Bikčevićeva staza.

Da li sad prema Tustom vrhu ili ne izazivati sreću i jednostavno se spustiti do Tunela...pitanje je sad???? Prvi nastup na Gelender-u i 50% nađenih kontrolnih točaka...ne loše i odlučili smo da smo ostvarili zacrtano pa je bilo noga pred nogu i polako prema Tunelu.

Moram priznati da sam bio na rubu snage jer je ipak iza mog premijernog noćnog trekkinga po sljemenskim obroncima ipak blagdanska trpeza i trosjed koji su ostavili traga u svakom pogledu. No, svježe iskustvo je ipak ona točka na i koje je teško opisati riječima. Najbolje ipak kazuje joše jedna narodna: "Svaki bedak ima svoje veselje..."

Spustili se mi do Tunela i uredno predali kontrolne listiće i doživjeli ovacije pri ulasku u kafić...vjerojatno je to tako za svakoga, pogotovo početnike poput Psycho brothersa i onda se dogodio trenutak za pamćenje...kad sam predavao kontrolni listić i dao ime i prezime došlo je pitanje. "Ti si Sajko????", ja gledam i potvrdno kimne, "Ti si onaj Sajko šta je bio s Lackom na Welcome???" pa da ja sam taj, odgovorio sam...."Predobar ti je blog...".

Sva patnja i bolovi te večeri su nestali...ah, moja je životna misija ispunjena...postao sam poznat, prepoznat sam...hell yeah...

Moram samo napomenuti da u svom premijernom nastupu Psycho brothers nisu bili posljednji, a dokaz je evo na Gelenderovim službenim stranicama...epic...

Dan nakon moje sljemenske avanture, zvao me krivac Lacko i pitao me da li ga mrzim jer me navukao na Sljeme po mraku...naravno da ga ne mrzim, no to ne znači da ga možda moja supruga ne mrzi, a kako je i mlađi Psycho bio samnom u društvu, a mama Psycho baš nije bila najsretnija čuvši za avanturu svojih sinova, mislim da je bolje da se ne pojavljuje u Gorici jer TBF pjeva nešto kao: "Moja mater te traži. Nije uzela lijek, a okreće na jugo."

Čudno ne javlja se Lacko već skoro pa tjedan dana...