Nema predaje...

Rekao sam ja lijepo da je zeleno svjetlo za slovo "m" projekta Welcome bilo zapravo otvaranje Pandorine kutije, no tko sam ja da sudim o tome. Treba uzet, ono šta se nudi, a ovaj je puta u ponudi bila Zrmanja i Stand Up Paddling Challenge.

Iskustvo i upoznavanje sa Stand Up Paddlingom je bilo na Jarunu, kada sam u novinarskoj konkurenciji bio neuhvatljiv i došao do pobjede, sada je red bio isprobati se među "vel'kim" dečkima i ni manje ni vše nego na Zrmanji, od Obrovca do ušća u Novigradsko more...kažu da je to dionica od 12 kilometara.

Jarunsko iskustvo je bilo dva kruga oko Otoka ljubavi u Malom jezeru, a ovo je ipak bilo malo više i malo jače iskustvo. "SUPer surfers challenge Zrmanja 2011" utrka koju već drugu godinu zaredom organiziraju Terra Tedania i Surfmania i planovi su da se ne stane ovdje, već da sljedeće godine bude nešto sasvim drugo, veće, zahtjevnije...

Subotu smo iskoristili za lagani trening i upoznavanje s daskama na Zrmanji i toliko spominjanu buru u kanjonu, no na sreću tek nam je lagani povjetarac radio društvo. Po nekom ključu direktno sam ušao u utrku, iako su tijekom subotnjeg prijepodneva održane kvalifikacije. Očito je da postoji jednaki i jednakiji, a ovaj puta sam ja bio jednakiji. No, tko sam ja da o tome sudim. Treba uzet, ono šta se nudi...

Unatoč direktnom plasmanu u samu utrku, tijekom večere su počele događati čudne stvari. Diskretno su me tankali crnim vinom, no moj spartanski način života je ipak prevagnuo i nisam dozvolio da me se na tako jeftin način izbaci iz utrke. Pobjegao sam glavom bez obzira na više nego zasluženi počinak, da spreman dočekam jutro i samu utrku. No tu nije bio kraj podmetanjima pa je kvazi karaokama krenuo novi napad, onako na daljinu. Prvi krug HTZ-a je San Remo u odnosu na zvukove koji su odjekivali iznad Obrovca u Mićanovim dvorima.

Jutro je ipak došlo, a time i sami početak utrke. Spreman ko' zapeta puška za mojih prvih 12 kilometara stand up paddlinga, hladnu Zrmanju i buru kroz kanjon. Šta sam mogao drugo pomisliti, nego nema predaje, svi pokušaji da me se na jeftin način onemogući samo su probudili dišpet u meni. Odbrojavanje za sami start je počelo i zvukom sirene kroz glavu je prošlo: "Ne bu mene ni'ko j...l i krenuo sam snažno...kao nikad do sada. Ok, bio sam do sada samo dva puta na SUP dasci, ali sam fakat krenuo jako...kao nikad do sada.

Ali...mučki subotnji pokušaji ipak su ostavili traga i moje veslanje je ličilo na start dizelaša u konkurenciji bolida F1, ali šta je tu je, 12 kilometara je dugačka dionica. Moje vrijeme tek dolazi. Barem sam si tako mislio, jer kako je utrka odmicala, konkurencija je odmicala, a ja sam od Zrmanje ipak očekivao malu veću pomoć.

U nekim se trenucima pojavljivala bura koja me mučki vraćala prema Obrovcu (još jedan pokušaj u cilju onemogućavanja da se okrunim naslovom kralja Zrmanje), a tih 12 kilometara je nekako izgledalo puno više. No, ključan je u ovoj utrci bio Ernestov savjet: "Cilj svakog pravog trkača je onaj sljedeći korak. Sve ostalo ubija glavu." Korake nisam na daski mogao brojat, ali su zato dobro poslužili i crveni i zeleni stupovi u Zrmanji pa malo po malo eto i mene u Novigradskom moru.

Svi pokušaji da ne budem zadnji, neslavno su propali, ali volim onaj olimpijski duh i Coubertinovu priču - važno je sudjelovati. Nisam odustao, odveslao sam svojih 12 kilometara i spreman sam za sljedeću godinu i treće izdanje zrmanjske utrke. Znam da sigurno neću tada zadnji biti...svoj dolazak je najavio i Pacak, a njega sam već uvjerljivo dobio na Jarunu...

Zbunjujući su bili pristigli službeni rezultati gdje sam naveden kao devetoplasirani, no očito je organizator uzeo u obzir sve one mučke pokušaje da me se onemogući i obračunom hendikepa na kraju, eto mene na devetom mjestu. Jednaki i jednakiji...ovo drugo sam ja...