Američka Samoa - Hrvatska 91:84

Znam, teško je živjeti s tolikim porazima i razočaranjima, svako natjecanje donosi neku nadu, svaka najava uoči velikih natjecanja se svodi na činjenicu kako imamo igrače koji igraju u respektabilnim klubovima i uvijek se nadamo nečemu. Onda dođe natjecanje i slijedi prizemljenje.

Budimo malo realni i pogledajmo od koga smo izgubili. Od Amerikanaca koji su objektivno puno jača reprezentacija i od Slovenaca koji su u ovom sastavu u najmanju ruku podjednake snage s Hrvatskom, ako ne i jači. Ta ista Slovenija u punom sastavu je, nemojmo se zavaravati, jača reprezentacija jer kada im dodate Lorbeka, Smodiša, Udriha, Nesteroviča, dobijete ono što mi realno nemamo. No i ovako su itekako jaki.

Ne samo da imaju jaku reprezentaciju, već imaju i najviše navijača u Turskoj uz domaćina, oni se osjećaju kao da igraju na domaćem terenu i to im je dodatna prednost. I protiv takvog protivnika Hrvatska nije igrala loše. Nije igrala toliko loše da se igrače napadne svom snagom kao da su izgubili od košarkaškog liliputanca.

Nije nešto što nisam očekivao, dapače, davao sam točno tri utakmice prije prvih nabacivanja drvljem i kamenjem. Moram priznati kako su moja očekivanja djelomično nadmašena već nakon prvog susreta gdje se, eto, Hrvatska pošteno osramotila, unaprijed predala utakmicu i nije išla na pobjedu. Od nijednog našeg košarkaša ili člana stručnog stožera nisam čuo niti pročitao izjavu kako je tu poraz upisan i kako će se to samo tako odraditi. Uostalom dok su igrali oni najbolji Hrvatska je bila u igri, zar ne? Kada su uslijedile rotacije, logično, (pre)dugačka i (pre)kvalitetna američka klupa je to iskoristila i mahnula nam na pozdrav.

Uslijedila je pobjeda protiv Irana za koju će brojni stručnjaci ustvrditi kako je posve logična, a vjerojatno bi je ostvarili i Žorona ili Rudeš. U redu, Iran nije pokazatelj, kao što mi nismo kategorija Amerikanaca, nije niti Iran naša kategorija. Onda je došla ta utakmica za koju se već unaprijed moglo znati što će nakon nje u slučaju poraza uslijediti.

Tako je i bilo. Izgubiš od dobrog protivnika koji ima glavu i rep, koji uostalom ima i niz igrača koji bi itekako našli mjesto u našoj udarnoj petorci, ali to je već dovoljno da se igrače proglasi netalentiranima, lošima, luzerima, trenere diletantima itd., itd...

Upravo to hrvatska košarka proživljava već godinama. Nakon prvog poraza slijede teške kritike, nitko više ne valja, svi su luzeri. Činjenica je da smo izgubili dosta tijesnih utakmica od jakih reprezentacija već podosta godina, ali ti isti igrači nisu gubitnici u klubovima, ne unište svaku tijesnu završnicu, ne gube svaku jaču utakmicu.

Malo smo bahati u očekivanjima i procjenjivanju snaga. Izgubiti od Slovenije nije nikakva sramota i nitko od naših igrača nije zaboravio igrati košarku kada je obukao reprezentativni dres. U sportu netko mora izgubiti, danas je to Hrvatska, sutra će to biti Slovenija. Navijači su tu da daju podršku, da pomognu igračima da se psihološki dignu.

Iskreno - žalim naše reprezentativce. Mjesecima žive za veliko natjecanje, umjesto da ljeto provedu na odmoru u iščekivanju klupske sezone kod onog koji ih masno plaća, oni odlaze na pripreme i jedva čekaju borbu s najjačim reprezentacijama. I nitko se ne buni, svi su puni žara i želje za pobjedom i to pokazuju na terenu. Da, pokazuju, svaki daje sve od sebe. Međutim to isto čini i protivnik, a protivnici koji su nas u Turskoj dobili nisu košarkaški anonimusi.

Slijedi Tunis, još jedna reprezentacija iz ranga petorke ulaza, a onda slijedi Brazil. Vrlo dobri Brazil, reprezentacija koju možemo pobijediti, ali isto tako i od koje možemo izgubiti. Ako Hrvatska pobijedi Brazil, hoće li i dalje biti gubitnici ili će na jedan dan krenuti priča o četvrtfinalima, polufinalima, medaljama? Prije ovo drugo, mi Hrvati smo takvi, idemo iz krajnosti u krajnost.

Sve je ovo borba s vjetrenjačama, znam, može me se šamarati sa statistikom i brojem izgubljenih tijesnih završnica, s 15 godina Slovenije, elementarnim pogreškama pojedinaca, ali to opet nisu razlozi da se reprezentacija napusti i počne se s razmišljanjem kako od njih neće biti ništa.

Ova, kao i sve ranije reprezentacije, imaju moju punu podršku i vjeru uoči svakog susreta. Ali treba biti realan. Niti će nakon jedne pobjede ova reprezentacija biti najuži kandidat za medalju, a niti će nakon jednog poraza biti skup gubitnika za koje se ionako znalo da ništa neće napraviti. Kritika da, ali konstruktivna, međutim, ovih dana u javnosti se može očitati samo ogorčenje. Apsolutno nepravedno. Ova reprezentacija ne zaslužuje takve navijače.