Najdepresivnije mjesto u Poljskoj

Prvo, lagali smo vam. Mislili smo da su Malecice najdepresivniji grad u Poljskoj, ali znali smo da smo se prevarili kada smo vidjeli sljedeću ploču:

Foto: Davor Sajko

Stoga, poruka svima onima koji misle da je dosadno, depresivno i bezveze u Warki – mogli ste završiti i 10-ak kilometara jugozapadno.

Inače, u Warki je dosadno, depresivno i bezveze. Naravno, samo ako ste Warkac/Warkljanin/Warkčanin/Warkalica. Ako ste iz Hrvatske i ako ste smješteni u Bijeloj palači, gdje bi Eli Roth i Quentin Tarantino mogli smjestiti nastavak Hostela, onda vam je sasvim zanimljivo.

Foto: Davor Sajko

Primjerice, iskustvo naručivanja pizze kod konobarice koja vam entuzijastično odgovara na poljskom bez obzira koji vi jezik upotrijebili neprocjenjivo je. Vi njoj ham, ona vama "slzczynsky". Vi njoj šunka, ona vama "glzbczyiwic". Vi njoj Schinken, ona vama "czczczyzcz". Sajko je predložio da iz fore razgovaramo s njom na izmišljenom jeziku, ali u međuvremenu je već donijela tri ponajlošije pizze koje smo ikad jeli.

No, od takve barem nećemo imati zatvor. A u zatvoru bi mogao završiti Tomo ako nastavi provocirati domaćine u hotelu. Neki dan je u nedostatku drugih koševa za smeće odlučio baciti ostatak jabuke iza recepcije, ali ulovilo ga je iz druge prostorije budno oko jedne zaposlenice hotela koja je s drugom odmah započela internu krim istragu što je sve Tomo mogao ukrasti. Uzalud je okrivljenik pokušavao objasniti "apple", "jabuka", "trash", od tada mu svi djelatnici hotela budno prate svaki korak.

Inače, u hotelu nema puno akcije, 20-ak sportskih novinara i fotografa iz Hrvatske ima na izbor saunu (pregej), stolni nogomet (Sajko je predobar pa je predosadno) i zeleno jezerce za kupanje (preogavno). Sajko je rekao kako bi za 5.000 eura bio voljan okupati se u ovom "bazenu", pa ako su Sportnetovci voljni pomoći Bennyju i Tomi da skupe taj novac… To bi ipak bila fotka prvenstva.

Foto: Davor Sajko

U subotu smo posjetili Varšavu, iako bi preciznije bilo reći posjetili smo stadion, fan zonu, nešto pojeli i vratili se doma. Naime, nakon što smo se akreditirali i dobili Uefine podloške za miševe, krenuli smo u rješavanje jednog, mislili smo malog, a pokazalo se popriličnog problema.

Nismo imali zlote.

A Poljaci su pokazali svoj osjećaj za biznis zatvorivši sve mjenjačnice u subotu iza 14, upravo za vikend kada im je u goste stiglo nekoliko desetaka tisuća ljudi koji nemaju zlote. I tako su trojica iz Warke, umjesto da troše novac po Varšavi, nosom udarali u jednu zatvorenu mjenjačnicu za drugom. Kada smo konačno pronašli jednu koja radi, logično da nas je čovjek "odrao" s takvim tečajem da smo bili sretni što još imamo odjeću na sebi. Bit će da taj nije pravi Poljak.

Foto: Davor Sajko

Pravi Poljak nije ni gospodin kojeg smo sreli na ulici i koji je imao poslovnu ponudu za Bernarda.

Prije nego nastavimo s ovom pričom, morate znati da je je Benny dvometraš. Kao što iduća fotka svjedoči, poljski pothodnici nisu rađeni po Bennyjevim standardima, ili, kako je rukometna urednica Ivana primijetila, Benny nije po varšavskim standardima.

Foto: Davor Sajko

I tako idemo mi po nekoj varšavskoj ulici, kada priđe čovjek Bennyju i počne govoriti, na hrvatskom: "E brate, brate, brate, Hrvatska, Vranković, Vranković, ja ima biznis, dobar biznis za tebe!". Do daljnjega, trojica iz ovog bloga bit će Sajko, Tomo i Stojko.

Foto: Davor Sajko

Jao, morat ćemo malo ubrzati s ovim blogom. Uglavnom, stadion u Varšavi lijep, kao da je predviđen za hrvatsku reprezentaciju s tim crveno-bijelim kvadratima (pravokutnicima).

Foto: Davor Sajko

U fan-zoni nije bilo ničega zanimljivog osim što je Danska dobila Nizozemsku i što puno Poljakinja, po svemu sudeći, dolazi iz Malihcica. Cijene su pristupačne, hrana je probavljiva.

Foto: Davor Sajko

U nedjelju smo krenuli na utakmicu rano, kako bismo vidjeli i malo grada Poznana, ali dosta toga je krenulo naopako. Za početak, upali smo u neku kolonu, pa probali poljskim cestama pronaći obilazni put, pa nismo mogli doći na autocestu jer Poljaci na dnevnoj razini otvaraju i zatvaraju nove prilaze autocesti, pa smo naljutili Hloverku Novak-GPS jer je nismo slušali, pa je ona odbijala pronaći pravi put, pa smo se sve u svemu do Poznana vozili otprilike dva puta dulje nego što treba prosječnom direktoru Poljskih autocesta koji ima pristup informacijama koji će dijelovi autoceste tog dana raditi.

Foto: Davor Sajko

Inače, nakon Malihcica i Falecica, teško je u svemu ne vidjeti cice. Kao npr. u ovom prometnom znaku:

Foto: Davor Sajko

BTW, Poljska je sigurno zemlja u kojoj najčešće možete naići na ovaj znak na – autoputu.

Nevolje su tek započele jer je Sajko u Warki ostavio photo-bib (onaj bijeli marker koji moraju imati svi fotografi) bez čega mu u Poznanu nisu dali slikati utakmicu, usprkos silnom šarmu koji je upotrebljavao kod španjolske volonterke. Tako je za vrijeme dvoboja Hrvatske i Irske naš fotić bio sam poput duha u press centru za 200-300 novinara.

No, Sajku se mora odati priznanje da je tu nezgodaciju primio s puno manje psovki, nervoze i živčanosti nego Tomo kada mu je u mixed zoni, taman kada su počeli dolaziti igrači, blokirao diktafon na iPhoenu. Tomo bi u ovom trenutku dodao još par epiteta prije "iPhone", ali ovo je pristojan portal.

Do grada smo stigli tek otići nešto pojesti, i vidjeti vojsku zelenih i crveno-bijelih dresova. Atmosfera je bila apsolutno pozitivna, u McDonaldsu smo svjedočili pravom malom festivalu gdje su malo pjevali Irci, malo naši… Čekali smo samo da počnu pjevati i zaposlenici McDonaldsa, koji, moramo li to reći, ne znaju engleski. Srećom pa je McDonalds sam za sebe jedan univerzalni jezik, Big Mac više-manje svugdje znači isto.

Foto: Davor Sajko

Nismo bili posebno sretni s podrškom naših navijača reprezentaciji za vrijeme utakmice, posebno jer je Hrvatska igrala dobro. Možda je baš i to razlog, navijači su valjda iznenađeni stajali i uživali, zaboravili da bi mogli i malo pjevati, vikati, skandirati, bodriti… navijati.

Usprkos tehničkim i drugim poteškoćama, usprkos činjenici da smo tek u 1 krenuli natrag prema Warki i da smo išli spavati u 6 ujutro, atmosfera u Sportnetovom teamu i dalje je na visini. Otkrili smo zgodan način rješavanja svih otvorenih pitanja, nazvali smo ga "demokracija", a svodi se na to da većina uvijek pobjeđuje. Zgodan koncept, možda bi ga trebalo isprobati i na državnoj razini.

Ljudi, lijep pozdrav. Bit će blog i češće (pa samim time i kraći), bio bi i do sada da se nismo gubili (na cestama ili u prijevodu).