O cicama i kako je Tomo primio pitona

Ali, ne možemo si pomoći. Znamo da je zanimljivije vidjeti cice, nego trojicu muškaraca ispod table Falecice, ali ne predajemo se u naumu da vam približimo Poljsku i našu svakodnevicu izvan onog službeno-profesionalnog dijela.

Muška društva imaju specifičan talent da u svakom razgovoru mogu pronaći potencijalne seksualne aluzije i tamo gdje ih stvarno nema. Tako su se Bernard i Davor do suza nasmijali kada je Tomo pričao o posjetu Evergladesu i držanju zmija u tom nacionalnom parku. Tako je Tomo započeo:

"Stavio mi je pitona i iz početka je bilo malo neugodno, ali…"

Naravno da se od tog trenutka Tomo teško mogao sakriti od šala na račun pitona. Od perverznih fora možemo još spomenuti konstatanciju koja nam je pala na pamet za vrijeme utakmice Rusija - Poljska da bi se odvjetnik za penise u Hrvatskoj zvao Dick Advocaat.

U utorak je hrvatska novinarska delegacija u Warki u organizaciji fotografa Drage Sopte imala roštiljadu, a prava je šteta što nismo imali prigodu uživo svjedočiti avanturi kupovanja mesa u poljskoj mesnici. Recimo samo da se svelo na oponašanje zvukova koje proizvode svinje i pilići. Dok smo roštiljali ispred svog simpatičnog hotela, a ispred šume koja ga okružuje, Benny je dobro primijetio da se radi o idealnoj scenografiji za snimanje kakvog Poirota ili Umorstva u Warki, pardon Midsomeru.

Proteklih dana smo i mimo roštilja dobro jeli. Nakon onih nesretnih pizza, dobili smo dobru dojavu od kolege Željka Vele za jedan restoran na kraju Warke, koji svoj prekrasno socijal-komunističko-ruski interijer nadoknađuje solidnom hranom, povoljnim cijenama i konobarom koji uglavnom čak i razumije što mu želimo reći.

Inače, smirujuću mirnoću Warke kvare tek neodređeni pucnjevi svakih nekoliko minuta; teško je reći jesu li namijenjeni rastjeravanju ptica s brojnih nasada ili se zaista snimaju (ili odvijaju?) Ubojstva u Warki.

Iz press centra u Warki nema puno posebno zabavnih anegdota, uglavnom se radi, svatko se bori za neku izjavicu koje drugi nemaju, za svoj internet, za svoju stolicu, za neki izmišljeni angle za neki tekst, za pivu u frižideru.

Tako je jedan Japanac posegnuo za pivom s limunom, na što je imao sljedeći razgovor s glasnogovornikom Davorom Gavranom, odličnim profesionalcem, ali i dobrim zafrkantom:

"To vam je piva s limunom, znate".
"Da, da, nema veze, uzet ću."
"Ali to vam je gej piva."

Na to je Japanac žurno vratio pivu u frižider, nasmijavši sve svjedoke. Gavro mu je ipak priznao da se samo našalio…

Inače, Gavran i kapetan reprezentacije Darijo Srna toliko su sigurni u svoju muškost da ih nije sram voziti ženski bicikl, kao što svjedoči sljedeća fotografija:

Foto: Davor Sajko

Srijedu smo iskoristili za turistički posjet Varšavi kada već reprezentacije nije bilo u Warki, i moramo priznati da smo uglavnom razočarani. Poneki park, dva-tri trga, korektna, ali po ničemu impresivna… Čini se da je Varšavi naškodio i socijalizam, ali dakako i uništavanje tijekom rata bez obzira na obnovu. Bolji poznavatelji Poljske obavijestili su nas kako su Krakow i Gdansk puno ljepši, pa im se i veselimo.

U potrazi za nekakvom koliko-toliko zgodnom Poljakinjom (a vjerujte, to je teža potraga nego za Hajdukovim igračem koji nije preplaćen), morali smo se zadovoljiti s Dianom, konobaricom u restoranu gdje smo ručali. Znamo da ćete reći da i nije nešto, ali vjerujte, Diana bi bez problema bila Miss Poljske. Nekoliko godina zaredom.

Radi slikanja s Dianom propustili smo se fotografirati s Patrickom Vieirom koji je ručao na istom trgu. Barem mislimo da je to bio Patrick Vieira. Ako nije, onda je to neki tamnoputi gospodin koji se sigurno ugodno iznenadio koliko se ljudi želi s njim fotografirati.

U Varšavi smo se koristili javnim prijevozom koji nam je besplatno omogućila darežljiva Uefa. U Nyonu su to zgodno zamislili, ali nikome nije palo na pamet kako ćemo točno proći u metro s akreditacijom (a bez karte), pa smo morali primijeniti metode koje smo vidjeli u američkim filmovima, preskakanje onih metalnih brojača.

Zaključak – kada ste u Varšavi, slobodno se na taj način koristite metroom, neće vas nitko zaustaviti niti čudno pogledati.

Na povratku prema automobilu, upitali smo u autobusu jednog Poljaka gdje da izađemo, na što je započeo vrlo interesantan razgovor s čovjekom kojeg bismo pet minuta kasnije mogli s priličnom sigurnošću prozvati poljskim huliganom.

"I, jeste li bili jučer na utakmici Poljska – Rusija?"
"Ne", odgovara on s osmijehom koji govori 'zašto bih išao na utakmicu', "čekali smo ih na ulicama."
"Koga?"
"Ruse, naravno. Mi mrzimo Ruse. 40 godina….rgh. Hoćete pivu?" (U tom trenutku otvara limenku Kasztelana i nudi Sajku)
"Ne, ne, u redu je… Vidjeli smo danas dosta Rusa kako šeću po gradu, neobično s obzirom na te nerede?"
"Da, šeću.. rgh#$!#*#!!.. " (Pogled govori "ne bi se oni tako šetali da se mene pita")

Razgovarali smo još malo o socijalizmu, komunizmu, Varšavi, ekonomiji i onda smo pobjegli glavom bez obzira čim smo vidjeli stadion pored kojeg smo parkirali Mazdu.

Danas smo rano krenuli u Poznan, kako bismo vidjeli malo grada i navijača prije utakmice, ali u skladu s dosadašnjim tijekom prvenstva, za nama je krenuo i kišni oblak površine manje europske države (pod prismotrom smo Europske komisije pa ne smije biti šala na račun Slovenije), tako da je razgledanje Poznana krajnje upitno. Jedino ako se možemo zakloniti pod cicu Viktorije i/ili Jelene.

S vedrije strane, Sajko ovoga puta ima bib (fotka je dokaz), a zajedno s drugim Sportnetovim fotografom, Kristijanom Komaricom, "pokrao" je Canonov dućan tako da ćemo imati fotke s objektivima vrijednima 15-ak tisuća eura.

Za kraj, nekoliko pozdrava. Željani, Sari, Sanji, Dei, Mislavu i Dudi; mamama, tatama, braći i sestrama. Dodi, Marinu, Klokanu i svim Sportnetovcima, posebno Lovri Štrbiniću koji je na Irsku stigao navijačkim vlakom, i potom probio Uefine barikade i pridružio nam se na press tribini u dobrom dijelu utakmice. I veliki pozdrav Petkovcima.

I pozdrav svim hrvatskim braniteljima, ma gdje bili! (copyright by Branimir Dopuđa).

I za kraj, naravno… HRVATSKAAAAA!!!!!!