Goran Ivanišević: "Možda nekoga upucam"

Kako dalje? (Snimio: Danijel Luketić)

Pitanje: Obično, kad Vam na terenu stvari ne idu dobro, bacite reket, mrmljate sebi u bradu, vičete. Danas se činilo kao da želite protivniku reći: "Pobijedi me, makni me s terena". Što se dogodilo?
Goran Ivanišević: "Muzejski meč, igrao sam kao muzejski primjerak. Već je dvije godine tako. Ne znam, događa se da mi tenis više nije zabavan, nema pravog osjećaja na terenu. Mislim, dobio sam prvi set, ali da budem iskren, ne znam kako. Nisam ništa napravio, on je promašivao i nemoguće i odjednom sam imao prednost od 5:0. Kažem si tada: "Sve je u redu". Ali nakon toga je, ne znam zašto, krenulo naopako. Nije da nisam ništa pokušao, no jednostavno se nisam mogao motivirati. Čak i nakon osvojenog prvog seta nisam bio sretan. Ne znam…"

P: Jeste li "tankirali" ovaj meč?
G: "Ne, nisam "tankirao", nisam se predao. Mislim da je najveći problem u tome da mi nije više zabavno igrati, biti na terenu, trenirati."

P: Ako imate takav osjećaj, zašto onda još pokušavate, zašto nastavljate karijeru?
G: "Možda sam sebe varam, mislim da ću se uspjeti motivirati, da ću pokušati dobiti meč. No opet - ništa od toga, osvojim gem ili ništa po setu. Teren nije toliko spor, ali ne mogu ubaciti prvi servis. Nemam ideje kako igrati, što napraviti. Samo hodam po terenu kao da sam početnik na Touru, izgubljeni dečko, igrač s pozivnicom, kao da inače igram negdje u Africi, u nekoj šumi, pa kad sam došao ovdje izgledam potpuno izgubljen, sve mi djeluje nepoznato. Eto, tako igram."

P: Koliko ćete još igrati ako se ništa ne promijeni, ako ne bude rezultata?
G: "Nemam pojma. Ali ako bude ovako, neću igrati. Nije mi zabavno, mogu samo igrati i baciti reket, napraviti malo "showa" za gledatelje. Ali ovo je ipak sport, ovdje sam došao dobijati mečeve. Vidite, ne mogu više ni baciti reket. Umjesto da danas slomim sve rekete bio sam potpuno miran, nisam ni "zucnuo"".

P: Kad ste se počeli ovako osjećati?
G: "Već dvije godine igram promjenljivo. Osjećam se dobro, počnem pobjeđivati i onda odjedanput, kao ove godine u Queensu, igram i dobar tenis. Onda dođe Wimbledon i odigram jadan meč, kao da nije Wimbledon, kao da je riječ o nekom treningu na travi. Onda opet, prošli tjedan treniram jako i ozbiljno, dođe US Open i ponovno ista stvar."

P: Jeste li ikad u ove dvije godine razmišljali o prekidu karijere?
G: "Ne, nisam uopće o tome razmišljao, samo sam uzeo odmor, prošlih mjesec dana nisam ništa radio, otišao sam kući, potpuno se opustio. Mislio sam da će to pomoći, no očito da nije."

Ozljeda ramena uzrok loše igre? (Snimio: Danijel Luketić)

P: Ima li nešto u privatnom životu što bi moglo utjecati na takvo stanje?
G: "Ne, sve je savršeno. Čudno je to, ne stoji da nisam sretan, da sam zbog nečega nesretan."

P: Niste se razišli s djevojkom?
G: "Ne, ne, tu je sve u redu, nisam se ni s kim razišao." (smijeh)

P: Bojite li se možda okončanja karijere, ne znajući što će se dogoditi nakon što prestanete igrati tenis?
G: "Možda. Znate, teško mi je reći, sad sam izbornik Davis Cup reprezentacije, možda bi se mogao potpuno tome posvetiti. Ne znam što bih trebao napraviti. Možda ću za tri mjeseca potpuno poludjeti, upucati nekoga u Hrvatskoj. Nitko ne zna što će biti.. Ipak, još ne želim - znate nije uopće zabavno otići na ovakav način, nakon ovakvog poraza. Treba otići nakon nekoliko dobrih rezultata, reći: "Dobro, sad sam dokazao da još uvijek mogu i - zbogom i hvala." Osobito mi je sada teško i zbog ramena, imao sam prošlog tjedna snimanje i rekli su da bih morao na operaciju. Trebam razmisliti o svemu, ako hoću igrati još dvije godine, neću moći s ovakvim ramenom. Ako pak odem na operaciju trebam proći sedam ili osam mjeseci oporavka. Želim li to? Želim li napustiti tenis na osam mjeseci i onda se vraćati? Mislim da ne. Želim li igrati još dvije godine? Ne znam. Trebam dobro o svemu promisliti."

P: "Kakva je to zapravo ozljeda?"
G: "Ista kakvu je imao i Rafter. Trebat ću u slijedećih nekoliko mjeseci dobro razmisliti i onda odlučiti što napraviti."

P: Idete na Olimpijske igre?
G: "Prijavljen sam u singlu i u parovima. To bi mi trebale biti četvrte olimpijske igre, što me dosta privlači. Ali ako bih izgubio u prvom kolu ne bi mi se činilo da sam dobro postupio, jer nije zabavno letjeti 18 sati da bih samo "nastupio" na svojoj četvrtoj Olimpijadi. Vidjet ću što će biti, što ću odlučiti, jer ima još dosta vremena, turnir počinje tek 18. rujna."

P: Hoćete li ponovno nositi hrvatsku zastavu na otvaranju?
G: "Ne znam. Nosio sam već 92, tako da nisam siguran. Možda. Bilo bi lijepo ponovno ponijeti zastavu svoje zemlje. Ako uopće i odem na Olimpijske igre."

P: Može li se reći da još niste odlučili?
G: "Nisam uopće odlučio ni hoću li uopće igrati do kraja godine, o Olimpijskim igrama da i ne govorim. Znate, ipak osjećam da još mogu igrati. Osim ramena, nemam većih problema s ozljedama. Nisam "potrošen" jer se u svojoj igri nikad nisam oslanjao na veliku količinu trke, servisom sam obično riješavao mnoge probleme. Posljednjih me nekoliko godina smeta i što su svi tereni puno sporiji."

P: Bit ću precizniji: ne pitam samo za Olimpijskeigre, nego jeste li sigurni hoćete li uopće nastaviti karijeru?
G: "Ako ću igrati kao ove godine ne znam kako ću dalje i što odlučiti. Teško je reći: da ili ne. Glupo mi je da nakon meča kažem: "Dosta mi je, odlazim", a onda se sutra predomislim i sve poreknem.

P: Kažete da Vas rame "ubija". Uzimate li kakve tablete ili injekcije prije nastupa?
G: "Da, uzimam tablete za suzbijanje boli. Dobio sam prije tjedan dana injekciju cortisonea. Problem nastaje nakon što odigram nekoliko udaraca u nizu, jako je bolno. Ali to nije razlog što sam danas izgubio, problem je u tome da nekako moram naći motivaciju. Ako se ne mogu motivirati, nije mi zabavno igrati. Ništa mi ne znači doći ovdje i nastradati u prvom kolu, pa nakon povratka kući govoriti kako sam 10, 11 puta igrao na US Openu."

P: Ako je ozljeda ramena toliko teška, zašto se toliko dvoumite oko odlaska na operaciju, kad bi daljnje igranje vjerojatno samo pogoršalo stanje?
G: "Stvar je u tome da bi mi trebalo sedam ili osam mjeseci do povratka."

P: Ali ako igranje s takvim ramenom pogoršava stanje, u čemu je tolika dvojba?
G: "Nisam siguran kako bih razmišljao nakon osam mjeseci bez tenisa, bi li imalo ikakvog smisla nastaviti. Ako nastavim ovako mogao bih uz pomoć tableta i injekcija gurati, pa dokle ide. Glava mi je zbog svega toga pomalo "u magli". Moram donijeti odluku koja nije laka."

P: Što vas je prije motiviralo, ako Vam danas ništa ne pomaže?
G: "Kroz cijelu sam karijeru igrao za nešto ili nekoga. Kad sam počeo sestra mi je bila bolesna, imala je rak, pa sam trebao, odnosno želio igrati za nju. Nakon što je ona ozdravila motiv mi je bio rat u Hrvatskoj, odnosno igranje i predstavljanje moje zemlje. Onda me nekako i to prošlo, nemam više za što igrati.

P: Zašto se jednostavno sami ne motivirate, zašto motivi dolaze samo iz okoline?
G: "To je veliki problem. Ponekad sam i sebi antipatičan.(smijeh) Onda mi se ne sviđa igrati samo za sebe i zbog sebe. Uvijek sam razmišljao: sad igram za ovo, sad za nešto drugo. Tako je, primjerice, bilo 1998. u Wimbledonu, kad sam došao do finala. Tada me motivirala hrvatska nogometna reprezentacija i njeni uspjesi na svjetskom prvenstvu. Sad sam, nekako, prazan. Baterija se ispraznila, došao sam do crvenog svjetla na semaforu, tako nešto.

"Ne znam gdje bih otišao" (Snimio: Danijel Luketić)

P: Gdje ćete sad otići? Koje će biti najbolje mjesto za razmišljanje i donošenje odluka o kojima ste govorili? Imate li neko posebno mjesto gdje biste htjeli otići?
G: "Ne znam gdje bih otišao. Ostati ovdje i otići odavde u Sydney, otići kući, ne znam. Sad mi je potrebno nekoliko dana da odlučim što ću napraviti, što je najbolje. Najgore je pobjeći, ne želim izgubiti i onda reći: "Evo, sad je svemu kraj". Želio bih možda još jednom pokušati, pronaći nekog da me "prebije", možda me to probudi. Ako se ne mogu probuditi onda je najbolje više ne pokušavati, odustati."

P: Često igrači govore da nakon deset godina letenja i putovanja cijelim Svijetom dolazi do zamora, da čovjeka ta putovanja potpuno iscrpe. Je li možda to i kod Vas slučaj?
G: "Znate, kad sam počeo na Touru su vladali veliki igrači, imena kao što su Lendl, McEnroe, Wilander, Edberg. Svi su oni već otišli. Sad dolaze mladi, koji nemaju respekta, svi su vrlo jaki i nije ih lako pobijediti. Tenis je sve teži i teži, treba se održati. Danas trebam trenirati dvostruko jače nego prije. To mi baš i nije zabavno. Osim toga, više mi nije ugodno ući u avion. Hvata me strah. Prije me nikad nije bilo strah letenja, a danas sve češće želim ići vlakom ili automobilom, ako baš ne moram avionom. Sve te stvari, sve to smeta." P: Da li Vas možda motivira primjer Patricka Raftera, koji se uspješno vratio nakon slične ozljede i operacije?
G: "Da, on se zaista odlično vratio. Ali, znate, nisam siguran bih li ja to mogao, da li bih nakon svih tih godina izdržao još i to. Ne znam, ali da budem iskren - nisam siguran."

P: Rekli ste da bi Vam dobro došlo da vas netko "prebije", odnosno prodrma, izbaci iz sadašnjeg stanja. Ima nekih naklapanja da biste mogli obnoviti suradnju s Bobom Brettom, koji Vas je prije nekoliko godina doveo u vrh svjetskog tenisa. Ima li nešto istine u tome?
G: "Ne, možda bi bilo dobro da odem u boksački ring, da me netko prebije i razbije. (Smijeh) Što se tiče Boba, još smo uvijek dobri prijatelji i još uvijek često s njim razgovaram. Uvijek mi da poneki savjet, ali savjet tu, savjet tamo, i odjednom bude previše savjeta koji mi se izmiješaju u glavi. Ja sam igram, sam moram i odlučiti. Što god odlučio, moram se toga i držati. Jednog dana ću biti spreman odlučiti o završetku karijere i to treba biti konačna odluka. Možda još nisam spreman, možda si želim pružiti još jednu šansu. Ali ovo što sam pokazao danas nikako nije dobro i ne vodi ničemu."

P: Zašto se bojite letenja? Jeste li imali neko neugodno iskustvo u avionu, je li u pitanju strah od smrti?
G: "Nisam osobno ništa neugodno ili opasno doživio, ali vidim na televiziji kako avioni često padaju i to me zaplaši. Ne mogu više ni spavati tijekom leta, uvijek se plašim i gledam hoće li se nešto dogoditi. Ne znam, možda sam što sam stariji sve nervozniji van terena. Na terenu sam, naprotiv, potpuno miran. Svi mi govore: "Slomi reket, napravi nešto", ali ja ne mogu ništa." P: Kad ste posljednji put slomili reket?
G: "Ne znam kad se to zadnji put dogodilo u meču. Na treningu ga ponekad i bacim."

P: Kad ste to posljednji put napravili u meču?
G: "Ne znam. U posljednje vrijeme ih nisam slomio puno."

P: Spominjali ste vanjske motive koji su Vas gurali naprijed. Je li Vas ikada motivirala mogućnost pobjede nad protivnikom? Je li Vam to ikad bio izvor zadovoljstva? Jeste li možda taj osjećaj izgubili?
G: "To me također motiviralo, no i tu sam motivaciju izgubio. Ove godine nisam baš dobio puno mečeva, pa sam već zaboravio osjećaj koji se javlja nakon pobjede. Siguran sam da bi me nekoliko dobivenih mečeva u nizu i konstantno dizanje kvalitete igre moglo motivirati na treniranje, a onda bi se vratio i onaj osjećaj, odnosno to da mi je zabavno na terenu. Ali, stvari stoje ovako: ako letim avionom svakog tjedna, primjerice sada u Sydney, pa me netko razbije 6:2,6:2, reći ću sam sebi: "Zašto sam došao u Sydney, zašto nisam otišao kući?" To me ubija, to da moram odlučiti što ću slijedeće napraviti, što želim napraviti. Ako odem tamo, moram igrati. Došao sam ovdje, odlučio sam igrati. Nisam bio siguran hoću li igrati US Open zbog problema s ramenom. Ako odlučim izaći na teren, onda i igram. No, znate, onda opet - nisam zadovoljan vlastitom igrom. Moglo bi biti moglo bolje.

P: Znam da Vam je teško sad o tome govoriti, no je li možda moguće da Vam nastup na Olimpijskim igrama u Sydneyu, nastup za Vašu zemlju, bude idealan način za završetak karijere?
G: "To je također jedna od mogućnosti. Moram razmisliti o tome. Bit će puno Hrvata u Sydneyu, možda me to motivira. Možda će Bog reći: "U redu, ovo ti je zadnja prilika da nešto učiniš prije oproštaja. Osvojit ćeš medalju. Igrat ćeš dobro i bit ćeš sretan." Tko zna, možda."

P: Da se trebate kladiti, biste li stavili nešto novca na mogućnost da ćete i slijedeće godine ovdje igrati?
G: "To je dobra oklada."

P: Što, da ćete se vratiti ili ne?
G: "Ne znam. Vrlo vjerojatno ne, ali tko zna. Puno je vremena do toga. Nadam se da ću doći i slijedeće godine."

P: Kad ste se mjesec dana odmarali, je li Vam i jednog trenutka nedostajao tenis?
G: Ne previše. Da i ne. Bio sam s jahtom na moru, dobro sam se proveo. Kad sam se vratio na Tour, bilo mi je u početku zabavno. Ali nakon šest dana sam se već pitao: "Zašto sam ovdje?" Onda si opet kažem: "U redu, sad si ovdje, sad ili igraš ili opet ideš kući". Odlučim igrati, ali mi se dogodi ovo rame. Sad mi je u glavi velika zbrka, više ne znam što bih napravio.

P: Kad se dogodilo to s ramenom?
G: "Snimio sam ga u Long Islandu i zato nisam tamo nastupio. Vidjet ću što će dalje biti. Sad moram dobro razmisliti o onome što ću napraviti."

Izvor - www.usopen.org