David Oliver: "Bio sam smijurija"

Najbrži američki preponaš svih vremena i treći najbrži u svijetu u povijesti David Oliver na glasu je kao jedan od najzahvalnijih mogućih sugovornika u što se vaša reporterka osobno uvjerila u Tučepima. Na suncem okupanoj terasi hotela Alga, uživajući u pogledu na Biokovo s jedne i plavetnilo kristalno čistog mora s druge strane, s 28-godišnjem Amerikancem sam čavrljala gotovo tri sata. Ja sam dobila intervju, a Oliver doživotnog navijača.

Giljanović: "Danas ste planetarna zvijezda, obožavatelji vam ne daju mira, organizatori najvećih mitinga se otimaju za vaš dolazak, ali prvi koraci u svijet atletike nisu bili ohrabrujući. Počeli ste u troskoku i skoku u dalj?"

Oliver: "Najblaže rečeno nisu bili ohrabrujući. Nemojmo govoriti u rukavicama, ja sam uvijek za brutalnu iskrenost. Bio sam tragičan, smijurija! Prijatelji su mi pristojno pokušavali dati do znanja da se okanim 'ćorava posla', procjena mi je bila toliko pogrešna da bih redovito prestupio. Uzmimo 20 skokova, uspio bi mi možda jedan ili dva, a i to su bile šaljive daljine".

"Jednog dana u gimnaziji pukim sam slučajem zalutao na stazu, treneru je nedostajao jedan preponaš i pozvao je mene. Pitao sam ga što trebam učiniti, a on mi je odgovorio: 'Startaj, napravi tri koraka, preskoči preponu. Ponovi još devet puta i u tome je sva mudrost. Ponovio sam, trener je bio zadovoljan, ja sam bio sretan osobito kad sam vidio lica prijatelja zabezeknutih da mi je nešto pošlo za rukom i ostalo je povijest. Tada sam i dobio nadimak DJ Scratch jer sam počeo sve od početka" (to start from scratch - krenuti od nule, početi iznova, nap. a.).

Giljanović: "Kada ste pomislili 'To je to, u meni ima materijala da se probijem na vrh'?"

Oliver: "Talent je bio tu, ali sam bio svjestan koliko je utrka na 110 metara s preponama teška disciplina. 10 je prepona i sa startom i ciljem to je 12 mogućnosti za pogrešku. A i najmanja greškica skupo se plaća. Tih trinaestak sekundi morate biti fokusirani do u najmanji detalj, blagi otklon efektivno vam završava utrku".

"Prvi nagovještaj je bila pobjeda u Berlinu u Zlatnoj ligi 2006. godine, a definitivna potvrda da bih mogao daleko dogurati bio je nastup na Svjetskom atletskom finalu kasnije te godine u Stuttgartu. Nisam pobijedio, nisam bio ni na podiju, osvojio sam peto mjesto, ali sama činjenica da sam izborio plasman i trčao ravnopravno s jednim Liu Xiangom, Dayronom Roblesom i Allenom Johnsonom bila je neprocjenjiva. To je bio ključni trenutak, trenutak kad sam rekao 'imaš i ti to u sebi'".

Giljanović: "2006. ste s prvi put osvanuli na rang-listi Track&Field Newsa i sezonu završili s 13,20 na devetom mjestu u svijetu, godinu poslije upali ste i u reprezentaciju. U polufinalu Svjetskog prvenstva u Osaki dogurali ste do polufinala, spustili se do konca sezone na 13,14, ali posebna godina je 2008.?"

Oliver: "2008. je čarobna godina. Prvi put u životu probio sam barijeru, u Dohi sam se spustio ispod 13 sekundi i kad sam na semaforu vidio tih 12,95 nisam znao što sa sobom od sreće. Bio sam izbezumljen, mom oduševljenju nije bilo kraja jer nakon Renalda Nehemiaha 1981. prije mene je to učinilo još samo 10 ljudi. Ukupno tucet ljudi u povijesti ove discipline je trčalo ispod 13 sekundi, a u tom ekskluzivnom društvu sam i ja".

Giljanović: "2008. ste osvojili i prvo mjesto na Svjetskom atletskom finalu, ali to je i godina Olimpijskih igara u Pekingu".

Oliver: "Osvojio sam prvo mjesto na olimpijskim trialsima, to je bio poseban doživljaj, pobijediti Terencea Trammella. Takva tenzija izvlači najbolje iz mene, a Peking kasnije je bio šlag na tortu. Olimpijska bronca, a jedna je stotinka nedostajala za srebro iza Davida Paynea. Prvo mjesto u Stuttgartu pamtit ću kao prvu pobjedu na velikim, globalnim natjecanjima. Sve sve samo po sebi počelo slagati na pravo mjesto i od 2009., godine Svjetskog prvenstva, mnogo sam očekivao".

Giljanović: "I odlično je krenulo, pobjedom u Dohi s 13,09 što je na koncu sezone bio treći najbolji rezultat u svijetu samo da bi se ubrzo ozlijedili.

Oliver: "Odlično sam išao i na treninzima, bio sam pun samopouzdanja, ali na jednom treningu i to trčeći 200 metara sam ozlijedio list. Propustio sam sljedeća tri mjeseca i vratio se treninzima baš u vrijeme početka SP-a u Berlinu. Teško mi je bilo gledati partnere s treninga na televiziji, vagati kako bih ja prošao da sam na njihovom mjestu. Bilo je i sumnji tipa hoću li ikada biti ponovno na razini prije ozljede".

Giljanović: "Poput Liua. Bivši svjetski rekorder, svjetski prvak i olimpijski pobjednik prolazi kroz pakao zbog ozljede Ahilove tetive, od Olimpijskih igara u Pekingu do danas istrčao je utrka manje nego je prstiju na jednoj ruci".

Oliver: Upravo poput Liua. Koliko je on samo pehova imao. Kad se lani nakon dulje od godinu dana vratio i osvojio drugo mjesto iza Trammella pomislio sam 'Evo ga nazad', ali nada je kratko trajala. U Dohi je u ožujku na Svjetskom dvoranskom prvenstvu trčao kao na jajima" (osvojio je sedmo mjesto, nap. a.) "bojim se za njega. Negativne misli su prolazile i kroz moju glavu, ne možeš im pobjeći".

Giljanović: "Brončana medalja na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Dohi bila je melem na ranu".

Oliver: "Poznato je da sam daleko bolji vani nego u dvorani, početak utrke mi je uvijek rezerviraniji, do 50 metara se zagrijavam, a u finišu sam najjači. U dvorani nema prostora za zagrijavanje, dok se ja 'zalaufam' utrka je gotova. Zato je treće mjesto u Dohi s osobnim rekordom" (7,44, nap. a.) "iza Roblesa i Trammella veliko, tada sam pomislio 'Što će tek biti na otvorenom?"

Giljanović: "Ništa, "samo" redom novi američki rekord, treći najbrži rezultat u povijesti i niz nepobjedivosti od manjeg mitinga u Ponceu 8. svibnja preko šest pobjeda u Dijamantnoj ligi do posljednjeg slavlja prije pet dana u Rietiju".

Oliver: "Zvuči dobro, zar ne? Sezona je zaista za čistu desetku. Toliko mi je mnogo značilo kad sam srušio rekord SAD-a Dominiquea Arnolda, dva tjedna prije sam ga izjednačio i zamislite grizao se jer sam istrčao "tek" 12,90, ali ta jedna stotinka čini čuda. U Parizu sam je skinuo, 12,89 je platforma za dalje. Nikad se ne razbacujem izjavama tipa 'Srušit ću svjetski rekord, nema mi ravnoog', ali posluži li me zdravlje, mislim da sam tu negdje".

Drugi dio intervjua pročitajte u petak, 3. rujna.