Vicković: "Upitan odlazak na Svjetsko prvenstvo"

Nastupi Medveščaka prošle sezone podigli su zanimanje za hokej u Hrvatskoj. Međutim, malo je poznato da postoji liga istog ranga za žene - EWHL. Kako obje nastupate van Hrvatske (Sanja u Švedskoj, Diana u Sloveniji), možete li usporediti igranje u klubovima takvog ranga iz svojih perspektiva?

Sanja: EWHL je poprilično jaka liga ženskog hokeja u kojem su sudjelovale ekipe iz Slovenije, Mađarske, Italije, Austrije, Njemačke, Nizozemske, Češke i Slovačke, sve redom prvaci ili doprvaci u svojim nacionalnim prvenstvima. Hrvatska je imala svog predstavnika (KHL Grič) koji se natjecao tri godine. Igranjem u tako jakoj ligi skupila sam dovoljno potrebnog iskustva da zaigram i za AIK u švedskoj najjačoj ligi. Švedska ima najrazvijeniju ligu u europskom ženskom hokeju sa čak pet različitih divizija. Moj klub igra u najjačoj. Prilagodba na ipak višu razinu hokeja nije prošla lako i trebalo je uložiti dosta fizičkog rada i truda da bi mogla biti konkurentna u toj kategoriji. No, mislim da je to bio jedan pozitivan skok u mojoj karijeri.

Diana: Mislim da Celje nije puno dalje od Hrvatske, većinom su u prednosti jer imaju dosta sponzora i ništa ne moraju same plaćati. Ali budući da sam u više navrata bila pozvana na probu u ruski ženski klub Tornado, mogu reći da je razlika ogromna. Velika prednost, kako Celja, tako i Tornada su novci koje igračice ne moraju same davati da bi se bavile sportom, već se mogu orijentirati na samu igru. Treninzi su u normalno vrijeme i od igračica se očekuje da dođu spremne. U Rusiji je situacija dosta profesionalna, igračice su plaćene za igranje hokeja kao i muški kolege, nastupanje za klub nije dobra volja igračica da održe taj sport u svojoj državi već se bore za mjesto u ekipi svojim trudom, dolaskom na treninge i zalaganjem, te to sve zajedno vodi samom napretku sporta.

Svojim dosadašnjim nastupima zavrijedile ste pozornost stranih klubova, za koje trenutno i nastupate. Kako možete ocijeniti svoj igrački napredak kroz sezonu te koliki je to utjecaj ostavilo na kvalitetu igre u reprezentaciji?

Sanja: Napredak je bio znatan te će se nastaviti kroz predstojeću sezonu. Mislim da će se to uvelike odraziti na reprezentaciju, ne samo fizičkom spremom nego i taktičkim sazrijevanjem igre.

Diana: Napredak je veliki kako sezona prolazi, a moram priznati i kako u Hrvatskoj gdje većinom treniram, pomažu treninzi za muški klub, budući da dečki ipak imaju više, a i malo jače treninge. Iako nažalost, u zadnje vrijeme nemamo veliku podršku za treniranje s dečkima, ali nadamo se da će se to ove sezone promijeniti. U reprezentaciji se to odražava na način da cure, koje su uspjele nastaviti baviti se hokejom vani, imaju veću ulogu i nosioci su igre.

Pošto ste obje došle kao pojačanja u svoje nove klubove, kakva su bila njihova očekivanja te u kolikoj mjeri ste poboljšale statistiku kroz nastupe u ovoj sezoni?

Sanja: Došla sam u klub po preporuci bivšeg trenera švedske ženske reprezentacije Petera Elendera tako da su očekivali pojačanje. Naravno, bili su skeptični jer nisu nikada čuli za hrvatski ženski hokej. Sustavnim treningom doveli su me do visoke razine i ispunila su im se očekivanja o bekovskom pojačanju – gledajući samo diviziju I postigla sam šest pogodaka i devet asistencija u 20 utakmica.

Diana: U Celje sam došla zajedno sa još tri druge igračice iz Hrvatske (Ela Filipec, Tijana Delić i Martina Smolec) i očekivanja su bila dosta velika - da im općenito poboljšamo ekipu. Ipak mislim da smo uspjele nadmašiti sva očekivanja, budući da je klub završio na drugom mjestu u prvoj austrijskoj ligi, zamalo osvojivši i zlato, upravo zahvaljujući našoj igri, a u prilog nam ide i činjenica da smo Ela i ja ostvarile možda i više od 50 % pogodaka za taj klub, čime smo bile na samom vrhu ljestvice strijelaca. Dapače, osvojila sam i nagradu za najboljeg strijelca i igrača u protekloj sezoni.

U prošlogodišnjem intervjuu Sanja je navela svoje razloge za odlazak u Švedsku (studij uz mogućnosti igranja u vrhunskom klubu). Diana, ti si također imala priliku otići u renomirani klub - Tornado Moskva, što je samo potvrdilo tvoj talent. Što je ipak presudilo u odluci da zaigraš za Celje?

Diana: Blizina doma, nažalost, te nemogućnost studiranja na sveučilištu u Moskvi bez plaćanja. Pokušali smo na kraju srediti nešto na dvije godine, ali kako su prije htjeli da igram na pet godina nisam na fakultetu uspjela tako brzo realizirati zamrzavanje godine ili barem ostaviti otvorenu mogućnost nastavka studija kada se vratim. Za Celje sam nakon toga nastavila igrati jer volim hokej, a u Hrvatskoj je to nažalost sve teže i teže zbog nedostatka novca. Također, u Celju sam i počela igrati sa curama općenito, budući da sam do svoje 12, 13 godine igrala samo sa dečkima.

Hokejaška svjetska prvenstva imaju drugačiji format od ostalih sportova. Biste li nam mogle pojasniti sustav natjecanja, gdje je naša ženska reprezentacija u ovom trenutku te koje su vaše uloge u reprezentaciji?

Sanja: Sustav se provodi kroz ukupno šest divizija. Svake godine osim olimpijske, održavaju se svjetska prvenstva po divizijama gdje pobjednik divizije napreduje u višu diviziju dok zadnji u skupini mora u nižu jakosnu diviziju. Mi smo nastupima na dvama svjetskim prvenstvima, osvojivši zlato i broncu, stigli do divizije III. Time se napravio najveći pomak (10 mjesta) od svih reprezentacija i držimo 20. mjesto od 34 svjetske reprezentacije. Smatram da i Diana i ja igramo ključne uloge u reprezentaciji te bih toj ulozi pridodala još jednu kvalitetnu igračicu - Elu Filipec.

Diana: U ovom trenutku, hrvatska reprezentacija je na prilično dobroj poziciji, mislim da ponovno imamo šansu za medalju, ako dobijemo priliku da uopće nastupimo na Prvenstvu, budući da zbog recesije država nema novaca za put do Australije. Sanja i ja, ali i Ela, Martina i Tijana, poprilično pridonosimo ekipi, kao što sam već rekla, većinom smo nositelji igre, razigravamo i držimo ekipu na okupu, što iskustvom u igranju za malo bogatije klubove, što željom da se to sve zajedno održi i da hokej kao takav ne propadne u Hrvatskoj. Kao kapetanica reprezentacije glavni cilj mi je da budemo, kao i svaki put do sada na prvenstvima i nastupima za hrvatsku reprezentaciju, ekipa koja sve radi zajedno i ekipno, podržavamo se i pomažemo, posebno u igri, jer je hokej ekipni sport gdje je ekipa toliko bolja koliko se dobro slaže, što smo više puta dokazale, pobijedivši možda i malo bolje ekipe zajedničkim trudom. Mislim da smo u tome jako dobre i da na tome i dalje trebamo raditi. Naime nije lako održati dvadesetak cura na okupu tjedan dana, bez svađa i prepiranja, svaka od nas ima svoje mušice.

Na predstojećem Svjetskom prvenstvu u Australiji iduće godine (1.-6.2.2011.) imate priliku poboljšati ranking naše reprezentacije. Koliko imate vremena za zajedničke pripreme, s obzirom da okupljanja nisu toliko česta kao kod npr. nogometaša?

Sanja: Istina, imamo lijepu priliku opet napraviti pomak za hrvatski ženski hokej. Pripreme se organiziraju po zahtjevima trenera i mogućnostima dobivanja leda u Zagrebu što uvijek predstavlja problem. No, moram pripomenuti da je trenutno najveći problem reprezentacije financiranje odlaska u Australiju. Naime, HSHL nije u mogućnosti to financirati u potpunosti, čak i uz pomoć IIHF-a te je odlazak upitan. Stvarno smatram da nije na igračicama koje predstavljaju Hrvatsku na tako velikom natjecanju da same traže sponzore makar mislim da će se nažalost sve svesti upravo na to.

Diana: Ako nas Savez uspije prijaviti unatoč nedostatku novaca, imamo ukupno 4 mjeseca da nadoknadimo cijelo ljeto odmora, ali i već više od godinu dana bez poštenih priprema. Ali kako su stvari krenule u proteklih mjesec dana, mislim da to možemo, a cure su željne okupljanja i treniranja, unatoč našim nemogućnostima, makar i samo trčati i na suhim treninzima (nema baš termina na ledu). Svjetsko prvenstvo je uvijek dobar poticaj i cure su se već dva puta dosta žrtvovale, što na poslovima, u školi ili na fakultetu, kako sebe tako i svoje bližnje, ne bismo li se što bolje pripremile i kad god nam je dana šansa nismo podbacile.