Šakić: "Živim svoj san"

Marko Šakić nije potomak slavnog Joea Šakića, ali ne možemo reći kako nije krenuo njegovim stopama. Ovom mladom hokejašu je tek 16 godina, a kao i njegov kolega, Luka Vukoja, odlučio je svoje snove početi ostvarivati u austrijskoj ligi. Dok Vukoja lovi dobre rezultate s juniorima Red Bulla, Šakić se skrasio u juniorima KAC-a.

Kada si krenuo trenirati hokej?

"Hokejom sam se počeo baviti s pet godina. Prvo sam krenuo u školu klizanja koju je vodila Katarina Jarčov, a nakon toga sam krenuo u školu hokeja KHL Zagreb, gdje sam ostao 10 godina, do odlaska u Austriju. Moj prvi trener je bio Vladimir Novotny, a nakon njega Marin Miljak, Mladen Jarčov, Alan Franjković, Marko Sertić te na kraju Vlastimir Wojnar".

Što te točno potaknulo na odlazak u Austriju i tko je bio zaslužan za tvoj odlazak u KAC?

"Prvenstveno je to bila moja želja za napretkom i boljim uvjetima treniranja, a samim tim i osobnim napretkom u igri. U sezoni 2008./2009. čvrsto sam odlučio kako ću nastavak karijere probati ostvariti u inozemstvu. S obzirom na moju želju, a i kvalitetu koju sam pokazivao u igri to nije bilo neostvarivo te sam zajedno s roditeljima krenuo u potragu za klubom u kojem bi se ostvarile moje želje. Prošao sam na probi u švicarskom ZSC Lionsu, ali zbog komplikacija oko dobivanja papira za boravak te visokih troškova nisam se odlučio za njih. Imao sam već dogovoren prelazak u HC Mountfield u Češkim Budjovicama, a na kraju je stigao poziv iz KAC-a da dođem na probu, koju sam prošao i evo me tu već drugu sezonu."

Kakvi su probni treninzi za ulazak u jedan od europskih klubova?

"Za ulazak, bez obzira na kvalitetu, morao sam proći probu uostalom kao i svi naši igrači koji igraju u inozemstvu, a konkurencija je strašna. Ne prolazi se na riječ, već znanje treba pokazati na ledu. U KAC-u su testirali moje psihofizičke sposobnosti, klizanje, tehniku i odigrao sam trening utakmicu na kojoj sam zabio tri gola i to je bilo to."

Kako bi opisao Klagenfurt, grad u kojem trenutno živiš i treniraš?

"Klagenfurt je centar austrijskog hokeja i jedan od vodećih europskih klubova po osvojenim trofejima prvaka države, kao i po organizaciji te uvjetima za treniranje i igranje. Imamo idealne uvjete za rad, pod jednim krovom nalaze se dvije ledene plohe hokejaških dimenzija, koje su pune od jutra do mraka. Moja matična ekipa je U17, a ovisno o mjesečnom planu te zalaganju na treninzima i utakmicama, nastupam i za ekipu U20 za koju sam ove sezone nastupio 6 puta i postigao jedan gol uz tri asistencije."

Kakva je atmosfera u klubu, u kojoj selekciji se bolje snalaziš?

"Atmosfera u klubu je fenomenalna. Jedno morate znati, Klagenfurt je pravi hokejaški grad i ovdje svi žive za KAC. U takvoj atmosferi velik je gušt trenirati i igrati, tako da je atmosfera među igračima odlična. Meni osobno je svejedno za koju selekciju igram jer ovdje nema zavisti, svi smo jednaki, cijeni se samo trud i zalaganje na treninzima i utakmicama. Nešto mi je lakše igrati s mojom selekcijom, ali nakon što sam zabio gol za U20, i dobio pohvale trenera za igru, u selekciji U20 se osjećam kao doma."

Možeš li spomenuti neke od svojih najdražih i najboljih uspjeha u prošloj sezoni, a vezani su uz reprezentaciju i klub?

"Najdraži uspjesi u ovoj godini su svakako debi za reprezentaciju U18, te finale doigravanja protiv RBS-a našeg Vukoje. Debi za reprezentaciju mi je bio jedan od najljepših trenutaka u sportskoj karijeri, jer sam s 15 godina igrao s igračima od 17 i 18 godina. Kao jednom od najmlađih nije me bilo strah, davao sam svoj maksimum, jer za reprezentaciju se ne može igrati drugačije, a to je rezultiralo s 5 bodova te sam po učinkovitosti bio drugi igrač reprezentacije zajedno s Vukojom i Lukom Mikulićem. Ono što je još važnije osvojili smo broncu i ponosno se vratili doma, iako su nas „stručnjaci“ svrstali u borbu za opstanak."

Kako si zadovoljan ovom sezonom u KAC-u?

"Jako sam zadovoljan, što pokazuje i moje trenutno bodovno stanje gdje sam s 28 bodova iz 12 utakmica među prvih 10 igrača lige, a u ekipi KAC U17 sam drugi na ljestvici. Puno sam napredovao pogotovo u klizačkom dijelu, moji treneri su zadovoljni mojim napretkom o čemu govore sve češći nastupi za U20 momčad. Puno važnije od mojih bodova je dobra igra cijele ekipe, jer hokej je timski sport i pojedinac bez ostatka ekipe ne može napraviti puno. U ekipi vlada duh zajedništva i puno su nam važnije pobjede nego pojedinačni učinak po bodovima, danas ću zabiti ja, sutra netko drugi, ali najvažnije je da ekipa pobjeđuje."

Kako izgleda jedan tvoj dan u KAC-u, kako su usklađene školske aktivnosti i treninzi?

"Moj tipičan radni dan počinje ustajanjem u 6 sati, doručkom i odlaskom u školu. Školu imam ujutro, a kako idem u sportski razred u školi imaju veliko razumijevanje za naše sportske obveze. Trening traje do tri sata i sastoji se od suhih treninga i video analiza pred važne utakmice te treninga na ledu. Doma dolazim oko 19, 20 sati i nemam slobodnog vremena za neke druge aktivnosti. Između škole i odlaska na popodnevni trening nastojim učiti i pisati zadaće tako da mi je cijeli dan popunjen."

Može li se uopće uspoređivati način treniranja u Hrvatskoj i Austriji?

"Na žalost te dvije stvari su potpuno neusporedive. U Hrvatskoj su uvjeti za treniranje mlađih kategorija i sami znate kakvi, nema dovoljno leda, kasni treninzi, a ovdje moja selekcija ima isti tretman po pitanju treninga kao i prva ekipa. Evo samo jedan mali detalj; kada imamo pucački trening s nama su na ledu dva trenera, a treći s kamerom snima naše šuteve. Pristup je individualan, a ne samo ekipni. Trener je angažiran maksimalno oko igrača ne samo na ledu nego i u našem svakodnevnom životu. Plan treniranja dobivamo mjesec dana unaprijed i ne može se dogoditi da netko nije informiran."

Smatraš li da bi po svojoj kvaliteti mogao zaigrati za našu U20 reprezentaciju ove godine u Bledu?

"Za U17 KAC-a sam do sada odigrao 12 utakmica, za U20 šest, a tek je trećina sezone i očekuje me još puno utakmica za jedne i za druge. Što se tiče nastupa za U20 reprezentaciju, sve je u rukama izbornika. Ako on po mojim dosadašnjim igrama zaključi kako bi mogao pomoći momčadi, bila bi mi velika čast zaigrati s dečkima, jer ja ću kao i uvijek do sada dati svoj maksimum."

Koji su tvoji hokejaški uzori s kojima bi se volio poistovjetiti?

"Joe Šakić je bio jedan i jedinstven, on je moj veliki uzor. Aleksander Ovečkin je igrač koji mi je također idol prvenstveno zbog zalaganja na utakmicama koje uvijek igra sa 120%. Da li ću se ja približiti velikom Joeu, vrijeme će pokazati, jer moje najbolje igračke godine tek dolaze i vidjet ćemo što nose."

Razmišljaš li o povratku u Zagreb i eventualnom dolasku u KHL Medveščak?

"Vrlo sam sretan zbog uspjeha Medveščaka i zbog interesa koji je on pobudio za hokej u Hrvatskoj, ali o mom povratku u Zagreb i dolasku u Medveščak još je rano govoriti."

Imaš li nešto posebno spomenuti za kraj i poručiti mladim hokejašima u Hrvatskoj ukoliko žele postići malo više od rekreativnog hokeja?

"Za kraj bi svakako pozdravio svoju ekipu iz IHK Ježeva iz Zagreba s kojima ću, nadam se na proljeće opet zaigrati inline hokej. Mlađim hokejašima u Hrvatskoj bi poručio kako samo uporan rad donosi rezultate. Ako vole hokej bez obzira na loše uvjete, treninge na Šalati u 22 sata, kišu i snijeg (sve sam to prošao) moraju biti uporni. Nisam propustio niti jedan trening, osim zbog bolesti i uvijek sam iz sebe izvlačio najviše, a danas se vide rezultati. Živim svoj san, ali da bi se ostvario potrebno je uložiti puno truda, mene i mojih roditelja ali to je jedini ispravni put ako želite ostvarenje svojih snova."