Landeka: "Igrat ćemo zapaženiju ulogu"

Od kvalifikacijske utakmice sa Slovenijom na Gradskom stadionu u Vrbovcu, koja je prvi put izravno emitirana i na nacionalnoj dalekovidnici, mnogo je sportskih zaljubljenika u Hrvatskoj barem donekle promijenilo svoj skeptično-podcjenjivački stav prema ženskome nogometu.

Premda su uvijek iznova suočene s teškim uvjetima rada, nepovjerenjem, podrugivanjem... naše su nogometne reprezentativke dokazale da i za ovu igru itekako imaju "štofa" te da na travnjaku ostave srce bez obzira na to koliko je protivnik realno bolji, sretniji i spretniji.

Ekskluzivno za Sportnet, popričali smo s kapetanicom popularnih Lavica Ivom Landekom, djevojkom koja karijeru već godinama uspješno gradi u inozemstvu, a nedavno je iz poljskog prvaka RTP Unije Raciborz prešla u jednu od najboljih liga svijeta, njemačku Bundesligu.

Nacionalni dres do sada je obukla više od 40 puta, promijenila četiri kluba, nastupala u elitnom klupskom nogometnom natjecanju, bila proglašena najboljom igračicom u Hrvatskoj te, igrajući za SK Kelag Karnten Frauen, nominirana za najbolju igračicu u Austriji. Sa sadašnjim klubom, SV Jenom ugovor je potpisala do 13. lipnja 2013., a u Njemačku ju je doveo - pomalo neobično - novinar koji ju je zapazio na treningu u Poljskoj. No, kako je sve počelo?

"Nogomet igram od kada znam za sebe. Igrali su ga rođaci, prijatelji, sva djeca u selu, a tako i ja s njima. U početku sam dobivala pozive da igram na nekim revijalnim utakmicama, čak i muškim turnirima... Kada mi je bilo 14 godina, pozvali su me na jedan popularni ženski nogometni turnir u Prološcu kraj Imotskog, na kojem je sudjelovala i ekipa ŽNK Marijan iz Splita te me kasnije pozvala u svoje redove. Bilo je to razdoblje moga prelaska u srednju školu pa sam morala odlučiti hoću li ići u Split i baviti se nogometom. Odlučila sam se za nogomet, ali ne Split, nego tada najbolji hrvatski klub ŽNK Dinamo Maksimir", počela je Iva prepričavati.

"Kao djetetu bio je to za mene velik uspjeh, sve što mi se događalo izgledalo je kao bajka. No, kako su godine prolazile, a mi sve više igrali u inozemstvu, počela mi se o ženskom nogometu u Hrvatskoj stvarati druga slika. Lako se moglo shvatiti da smo daleko iza drugih zemalja, gdje se ženski nogomet respektira i kojemu se pridaje mnogo više pažnje. Kad usporedim nogomet kojim sam se bavila u Hrvatskoj i kojim se bavim danas, razlika je jako velika. Drukčiji je pristup, profesionalniji odnos i definitivno se ženskim nogometom ugodnije baviti vani."

Mnogi pripadnici jačeg spola još uvijek zadrto vjeruju kako je nogomet isključivo njihova privilegija. Jedan je čitatelj Sportneta poslije visokog poraza naših reprezentativki od Engleskinja nedavno napisao: "Sve je to OK, neka svatko radi što hoće, ali budimo realni: žene i nogomet? Ma daj, nije to nikakvo ruganje, niti mislim išta loše, ali kad nešto za nekoga nije, onda nije i bolje da se posvete nečemu što ima smisla, u čemu mogu napredovati i ostvariti nešto, a ne utući svoje mlade dane u jedno veliko ništa."

Nije, nažalost, jedini koji dijeli takvo razmišljanje. Ivu smo pitali je li se ona kada susrela s takvim predrasudama i podcjenjivačkim izjavama. "Mislim da se svatko tko je u ženskom nogometu susreo s predrasudama i barem jednom doživio da ga netko upita: 'Zašto baš nogomet?' No, u mom je slučaju to većinom bilo simpatično i ugodno. Osobno, nikada nisam doživjela da me netko vrijeđao. U Hrvatskoj o ženskom nogometu govore više u šali, smatram da tu baš i nema nekih ozbiljnih diskusija."

Kako bi igranje u inozemstvu usporedila s onim u Hrvatskoj? Možemo li i mi slijediti primjere Poljske, Austrije, Njemačke...?

"Razlika je velika jer se ljudi vani drukčije odnose prema ženskom nogometu. Ja sam imala sreće jer mi se pružila prigoda otići igrati u inozemstvo, a to sam iskoristila i otišla iz Hrvatske. Isplatili su se sav moj rad, treninzi i volja koju sam imala za nogometom. Uvijek mi je drago čuti da je neka igračica otišla igrati u inozemstvo jer znam da ima jako puno djevojaka koje znaju igrati, ali u Hrvatskoj to ne mogu pokazati. Ako se stvarno želi postići nešto u bilo čemu, mora se naporno raditi i biti spreman odreći se mnogih stvari."

Osim neizmjerne ljubavi prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, jedna aktivnost u Ivinu životu zauzima posebno mjesto - obrazovanje. Studentica poslovne ekonomije "od šuba" je istaknula kako joj je trenutačni cilj završiti fakultet, svjesna kako od nogometa neće moći živjeti dovijeka.

"Sada se pokušavam koncentrirati na fakultet i nogomet. Želja mi je, naravno, jednom imati obitelj, ali to će doći s vremenom. Moj je trenutačni cilj završiti studij i ostvariti što bolje nogometne rezultate."

Jedna nas je tema posebno dugo i iscrpno "zaokupirala" - od vrha do dna pretresli smo stanje na domaćoj nogometnoj "sceni". Teško je, to je valjda svima jasno, a ima li za ovu temu boljeg sugovornika od osobe koja je prošla i domaći i strani "žrvanj"?

"Ako se govori o ženskom nogometu u Hrvatskoj, onda je na prvome mjestu reprezentacija. Već nekoliko godina ne igram u Hrvatskoj pa ne znam je li se stanje, što se tiče klubova i lige, poboljšalo. Ono što se zadnjih godina događa u reprezentaciji, pak, jako je pozitivno. Dobili smo novog izbornika Dejana Klafurića, koji se zajedno s nama trudi ostvariti što bolje rezultate. Stožer je promijenio sustav, pronašli su talent u nama i shvatili da imamo volju i želju da nešto napravimo od hrvatske ženske reprezentacije. Došle su i neke nove igračice iz drugih zemalja koje imaju naše državljanstvo pa se može reći da smo se bitno pojačale. Ako tako nastavimo i budemo na okupu, vjerujem da ćemo u budućnosti igrati zapaženiju ulogu u ženskom nogometu u Europi."

U Lijepoj našoj igrala je tri i pol sezone i to za maksimirske "modre". "Bilo je to jako lijepo iskustvo i nije mi žao što sam igrala za Dinamo; upoznala sam mnogo dragih ljudi i stekla nove prijatelje. Najpozitivnije od svega bilo je to što smo imali jako dobru i talentiranu ekipu, puno mladih igračica, uz dodatak onih koje su već godinama harale ženskim nogometom u nas. Kad se to spojilo, sjajno je funkcioniralo i mogu samo reći da je šteta što nismo igrale značajniju ulogu u europskim natjecanjima. Negativno u svemu bilo je što ljudi koji su nas vodili nisu našli pravi put kojim bi od nas napravili jedan ozbiljan i profesionalan klub. Materijala je bilo, a ima ga sigurno i danas. U to vrijeme konkurencija nije bila posebno snažna, uvijek se odvijala borba između Osijeka i Dinama. Kada su se igrale međusobne utakmice osjetio se i adrenalin, ali inače i nije bilo tako uzbudljivih utakmica."

Naša kapetanica tvrdi da je i na hrvatskim "pašnjacima" imala prostora za napredak jer je radila i s trenerima koji su u nogometu dugo godina i koji ga razumiju te su spremni svoje znanje prenijeti drugima. "Od svakoga se moglo nešto naučiti", smatra Landeka.

Zanimalo nas je koliko se djevojke moraju odricati ako žele uspjeti u vrhunskome sportu? "Ne mogu reći da sam bila aktivna po pitanju izlazaka. Tada sam živjela u učeničkom domu, koji je imao dosta strogu 'politiku', u kojem su se vodile kojekakve kontrole pa nisam imala ni toliko prilika izlaziti. No, nije mi to niti prolazilo previše po mislima. U domu i izvan njega imala sam društvo, znali smo se zabavljati i bez nekih velikih izlazaka. Bilo je ponekad i toga, ali u granicama. Što se tiče stvaranja karijere, za mene je to osobno. Ovisi o tome koliko čovjek želi i koliko je spreman napraviti karijeru. Ako nešto žarko želi te dobro i razborito radi na tome, sve će se nekako posložiti i uspjet će u svom naumu."

Neosporno je da je trenutačna situacija u ženskom nogometu u Hrvatskoj teška, što se i konstantno napominje. Potpora je slabašna, ako je uopće ima i premda se ipak pomiče s "mrtve točke", u odnosu na onu prije desetak godina, i dalje je sve to ispod prosjeka onoga što te djevojke zaista zaslužuju. Što bi se trebalo napraviti da se stanje u dogledno vrijeme popravi, promijeni?

"Prvo što bi se trebalo promijeniti jest razmišljanje i stav čelnih ljudi ženskoga nogometa u Hrvatskoj. Dok ne shvate da bez ulaganja i brige jednostavno ne ide, teško će se nešto popraviti. S reprezentacijom pokušavamo napraviti malo veći pomak pa da ih barem svojim rezultatima uvjerimo da vrijedimo i da se za nas isplati boriti. No, to je naravno dugotrajan proces. Teško je ni iz čega napraviti nešto veliko."

O reprezentaciji je već bilo riječi, no "okolo naokolo". Još jedna tema o kojoj bi Iva mogla govoriti "do sutra". "Stanje u reprezentaciji posljednjih je godina sve bolje. Nije to još na onoj razini na kojoj bi trebalo biti, ali sigurno je da kročimo naprijed. Pozitivne smo jer smatramo da imamo kvalitetu napraviti nešto dobro. Najbitnije je da ostanemo na okupu, igrači i ovaj stručni stožer, a rezultati će već doći na svoje. Teško je ostvariti neki ozbiljan rezultat kada stanje u nogometu kod nas nije ni približno onakvo kakvo bi trebalo biti."

Nije onda teško zaključiti zašto se već godinama ne uspijevamo plasirati na velika natjecanja... "Tome se nitko ne treba čuditi", kategorična je Iva. "Kada se samo usporedi naš odnos prema nogometu s odnosom u ostalim državama, onda je primjetno koliko za njima zaostajemo. Ništa nije jednostavno, kao ni u bilo kojem sportu; da bi se ostvario rezultat potrebno je puno ulaganja, brige... Kod nas je ženski nogomet stavljen na marginu - niti se u njega ulaže, niti ljudi očekuju da od toga imaju kakve koristi. Imamo kvalitetnog izbornika i talentirane igračice, to nikada nije bilo upitno, ali sve to nije dovoljno da bi se ostvario uspjeh. S talentima se treba baviti, usavršavati ih, a tu pak najbitniju ulogu imaju klubovi. Ipak se svakodnevno trenira u klubovima i tamo skuplja znanje i iskustvo koji bi se pozitivno trebali odraziti i na reprezentaciju."

Međutim, nije sve tako "crno-bijelo". "Kako čujem od kolegica iz reprezentacije, kod nas je upravo suprotno i to je također jedan od elemenata na kojima bismo trebali poraditi da bismo od Hrvatske napravili jednu ozbiljnu reprezentaciju. Mlada je vrsta napravila jako velik pomak prolaskom u drugi krug kvalifikacija i na tome im treba čestitati. To je još jedan dokaz da se može i puno više. Nadam se da će tako nastaviti i dalje te da će u sljedećim kvalifikacijama napraviti još jedan iskorak više. No, kako sam već kazala, još se treba puno truditi i vjerovati da nešto zapravo možemo učiniti, naravno, uz veliku potporu ljudi iz Saveza. U tom slučaju, rezultati i mlade vrste i A reprezentacije neće nas mimoići."

Za kraj ovog maratonskog razgovora, ostavili smo lamentacije o europskom nogometu. Postavili smo, između ostaloga, jedno zanimljivo pitanje: Misli li da su njezini muški kolege preplaćeni za posao kojim se bave? "Nogomet pratim koliko stignem, i ženski i muški. Volim pogledati kvalitetnu utakmicu Barcelone, Reala i Chelseaja, oni igraju najzanimljiviji nogomet. Messija smatram najboljim, ipak odskače od ostalih i trenutačno nema premca."

"Što da kažem o nogometu? Iako je postao jedan od najunosnijih poslova današnjice, premda se oko njega vrte milijuni, cijenim ga i smatram da je ovaj nogomet koji se danas igra, opet ponavljam i muški i ženski, nešto prelijepo. Jesu li nogometaši preplaćeni? Većina smatra da je nogomet jednostavan i da nogometaši samo tako zarađuju. S tim se baš i ne slažem; trebaju se odreći mnogih stvari u životu i svakodnevno naporno raditi kako bi dobili taj novac. Ne može svatko biti uspješan nogometaš. Ali u jednu ruku ipak smatram da se s plaćanjem pretjeruje, kao i sa svim novcem koji se danas vrti oko muškoga nogometa."

Kako se polako počeo spuštati zastor na naš "dijalog", ovaj smo razgovor odlučili završiti pitanjem je li došlo vrijeme da zastor spusti i sadašnja garnitura HNS-a. Je li vrijeme da se povjerenje da našoj slavnoj brončanoj generaciji? Bi li to što značilo, promijenilo i za nogometašice?

"Nije na meni da odgovaram na ovakva pitanja. U te se polemike baš i ne razumijem, situacija mi nije poznata pa je bolje da ne komentiram nešto u što nisam upućena. Naravno da bih htjela da na čelu Saveza bude netko tko će respektirati i ženski nogomet i njim se baviti, a ne da on bude samo na teret. Čije će ime stajati na vrhu piramide, ne igra mi veliku ulogu", diplomatski je, ali sjajno poentirala naša kapetanica.

Nama ostaje zaželjeti joj svu sportsku sreću u nastavku karijere te sklopiti ruke u molitvi da na čelo HNS-a, kako i sama priziva, dođe netko kome ženski nogomet neće predstavljati kamen spoticanja i tko na tribinama nogometnih utakmica naših Lavica neće sjediti tek da bude viđen i javnosti namaže oči kako ga zanima što i kako djevojke rade. Tko će to biti, zaista je najmanje bitno.