Federer: "U ovih 15 godina tenis je doživio (r)evoluciju, svake godine sve je brutalniji“

Roger Federer je protiv Tobiasa Kamkea (6:2, 7:5, 6:3), Adriana Ungura (6:3, 6:2, 6:7, 6:3) i Nicolasa Mahuta (6:3, 4:6, 6:2, 7:5) rekordne 233 Grand Slam pobjede Jimmyja Connorsa premašio za dvije, a prije susreta osmine finala s Davidom Goffinom protiv kojeg će pokušati napraviti još jedan korak dalje prema osvajanju rekordnog 17. Grand Slam naslova (16 ih je osvojio upravo Federer, prvi iza je Pete Sampras s 14, a od aktivnih igrača Rafael Nadal ih zasad ima 10) stavio nam se na raspolaganje.

Najviše se do pred sam početak Roland Garrosa pričalo o mogućnosti da Novak Đoković nakon Wimbledona i US Opena prošle godine i Australian Opena u siječnju pobijedi i u Parizu i s četiri Grand Slama uzastopce, samo ne u jednoj kalendarskoj godini, ostvari tzv. Đoko Slam i o lovu Rafaela Nadala na rekordni sedmi naslov na pariškoj zemlji s obzirom da je nakon prošlogodišnje pobjede zasad 'samo' izjednačio rekord Björna Börga. Smeta li vas što je vaša potencijalna 17. titula nepravedno bačena u drugi plan?

"Ni najmanje. Nisam previše pratio pisanje po medijima, ali znao sam da bi se mogla ponoviti situacija od lani s Đokovićevom serijom pobjeda“ (ostvario ih je tada još uvijek drugi igrač svijeta do Roland Garrosa 37 u nizu i nakon još pet ovdje u polufinalu ga je zaustavio baš Federer, nap. a.) "mada moram priznati da me iznenađuje da je izostao još i jači pritisak medija na Novaka. Serija pobjeda može se zalomiti u bilo kojem trenutku karijere, ponoviti još i nekoliko puta, dok su četiri Grand Slama u nizu, pak, pravi mali podvig koji je izuzetna rijetkost. Logični su i napisi o Rafi, izgubio je ovdje samo jedan jedini meč u karijeri" (od Robina Söderlinga prije dvije godine u osmini finala, nap. a.) "i nadmašiti Borgov rekord ogromna je stvar. Normalno je da ljudi poštuju ovakve uspjehe i neka ih naglašavaju, ne pamtim od toga da se o meni piše, a pisat će se sigurno sve više kako se turnir bude odmicao".

Ove ste godine prilično modificirali raspored turnira, Davis Cup ste igrali već u veljači u prvom kolu, doduše i izgubili oba pojedinačna i susret parova sa Stanislasom Wawrinkom od Amerikanaca, a potom ste u povratku u Rotterdam nakon sedam godina protiv Juan Martina Del Potra u finalu osvojili turnir. Jesu li Olimpijske igre razlog ili je to bio samo pokušaj razbijanja rutine?

"Nisam bio pretjerano fokusiran na London kad sam radio raspored. Sve je polazilo od jednog: u prvom dijelu sezone prije ili kasnije morao bih uzeti šest tjedan pauze. Da smo pobijedili SAD u Davis Cupu bez razmišljanja bih odustao od Indian Wellsa i Miamija ili Miamija i Monte Carla, ovako je otpao samo Monte Carlo. Što se Rotterdama tiče, stvarno sam se tamo želio vratiti, volim igrati u dvorani. U dvorani je prije više od 10 godina sve i počelo, naslovima u Toulouseu, Baselu, Marseilleu, Milanu... Kad se sad vratim unatrag, zadovoljan sam kako su se stvari na koncu razvile".

Što radite kad ste šest tjedana na praznicima?

"Posljednji praznici zapravo su mi trajali samo dva i pol tjedna, ali bili su to zaista pravi praznici, bez reketa, bez ikakvog sporta. Kad sam na odmoru nisam u treningu, to ostavljam za ostatak godine. Sad sam sve vrijeme provodio sam s djevojčicama“ (blizankama Mylom Rose i Charlene Riva, nap. a.) "i znate što ću vam reći, i to je svojevrsni sport, prelijep, ali i prilično iscrpljujuć! Tu se radi o dva ekstrema, u poslu sam intenzivan, a na praznicima vrlo opušten, treba mi taj mir. Onda bez problema kad dođe vrijeme za povratak treninzima uhvatim ritam. Ponekad istina zna biti teško, dogodi se da igram 25 dana bez odmora, ali nije to prečest slučaj. Tako da na odmoru stvarno odmaram, i fizički i mentalno, ali kad dođe vrijeme, nema zabušavanja".

Koliko unaprijed planirate svoje obveze, na terenu i izvan njega?

"Sponzorske obveze ili razgovore s medijima uvijek pokušavam dogovoriti što je prije moguće što, međutim, nije lako. Zbog toga se često dogovaram za nedjelje, osim u slučaju da igram finale! U ovom trenutku mislim da je sve više-manje fiksno dogovoreno sve do idućeg Roland Garrosa, možda i tri-četiri turnira poslije Pariza. Posljednja tri mjeseca 2013. bit će uglavljena u sljedećih nekoliko tjedana".

S turnirima je drugačije?

"Ja bih i raspored turnira na isti način rješavao, ali ipak se ne može, u dvije-tri godine pitanje je kako će vam se tijelo ponašati. Ovo naravno vrijedi za nas 'seniore', kad si na početku karijere, sve je drugačije, ali ja nemam više 19 godina". Što se 'seniora' tiče, osvoji li Federer, koji će 31. rođendan proslaviti 8. kolovoza, Roland Garros, bit će prvi trideset-i-nešto-godišnjak s GS pobjedom nakon Andrea Agassija koji je s 32 godine i 272 dana do kraja otišao na Australian Openu).

Otkad ste 1998. ušli među profesionalce, koji je segment vaše igre najviše napredovao?

"Loptu udaram s daleko jačom snagom nego na početku karijere i to svaku. Prije je to bila više stara škola, igrao sam s manjim reketom i trebalo je puno više pažnje posvetiti tajmingu udarca i dulje ispratiti udarac. Danas s novim reketima i žicama imamo i veći izbor udaraca. Usporedim li danas i 1998. najveća razlika je što je tenis postao puno brutalniji, neovisno radi li se o kicku, returnu, forhendu, bekendu. Ovakav tenis zahtijeva puno veću snagu u rukama, prsima, ramenima".

Kad je po vama ta promjena počela?

"Jedno četiri ili pet godina nakon početka moje karijere, rekao bih 2003., 2004. godine. Ali tijekom godina i ja sam se promijenio, odgovorio sam zahtjevima novog doba, napredovao, postao sam eksplozivniji, izdržljiviji".

Zbog čega volite tenis? Što je to vama u tenisu što ga čini drugačijim od drugih sportova?

"Ne znam naravno sve sportove, ali ono što volim u tenisu jest što ga nikad ne prestaješ učiti, čini mi se da svaki dan naučim nešto novo. Osim toga iako puno volim golf, tu se usredotočiš samo na sebe, što drugi rade uopće te ne 'dira'. Tenis je nešto sasvim drugo, naprimjer Đoković će na istu loptu reagirati posve drugačije od Murraya i ona će imati potpuno drugačiji učinak. Ali sve se to da naučiti, sjećam se na početku sam imao velikih problema s Hewittovim slajz-bekendom. Dok loptica leti misliš da ćeš je lako uhvatiti, ali netom prije nego padne, zarotira se, doskoči na potpuno neočekivan način i sve što možeš je plakati. Onda sam naučio, napravio bih jedan korak više i tek ga onda išao kontrirati. Trebalo mi je dugo, ali na koncu sam čak i ja shvatio caku!".

Patrick Mouratouglu, vlasnik Mouratouglu akademije čijih se ukupno 17 igrača u obje konkurencije našlo u ždrijebu glavnog turnira, nedavno je izjavio da svi veliki prvaci moraju imati opsesiju. Rekao je da je vaša tenis kao takav, Đokovićeva opsesija su pobjede, a Nadalova sama igra. Slažete li se? Treba li prvak stvarno biti opsesivan oko nečega?

"Da u smislu da u svakom trenutku želi dati 100 %, ali mnogo je igrača koji daju svoj maksimum. Ne znam, jednom kad dođeš na višu razinu, logično je, pobjeđuješ više nego što gubiš. Kad uđeš među 20, od tebe se očekuje da pobjeđuješ, 'moraš' pobijediti. Ovo te može opustiti, više nemaš izbora, a između toga da moraš pobijediti i da nemaš što izgubiti, ogromna je razlika. Tako da s te strane ima logike. Jasno je i da prvaci imaju ono nešto, nešto ekstra, a što se mene tiče, ne znam što bih rekao. Učinit ću sve za pobjedu, ali nije mi ona jedino važno u životu. Uostalom i opsesija mi se čini presnažna riječ".

Je li vam polufinalna pobjeda prošle godine ovdje nad Novakom Đokovićem najljepša uspomena 2011.?

"Hm, uživao sam i u Bercyju, baš je bio čaroban" (bez izgubljenog seta nanizao je Adriana Mannarina, Richarda Gasqueta, Juana Monaca, Tomaša Berdycha i Jo-Wilfrieda Tsongu, nap. a.). “Mnogi govore da im je polufinale s Đokovićem bilo za pamćenje, znam za neke koji su poslije meča organizirali i zabavu. Iako nije bilo finale i ja ga pamtim i mislim da je to bio moj najbolji meč godine, svakako najbolji meč na tri dobivena seta. Kad, pak, govorimo o titulama, vraćam se Bercyju, bilo je to moje 100. finale, 69. turnirska pobjeda. Bio je to Masters za pamćenje".

Mnogi će, ako ne navijači, štovatelji, i u Hrvatskoj, najvećem tenisaču svih vremena magične trenutke poželjeti i na drugom kraju Pariza, u Roland Garrosu.