Dinarina-Šimić: "Ragbiju je potrebna veća medijska pažnja"

Jedna duša - jedno tijelo, krilatica je kao stvorena za shvatiti zajedništvo, kao temelj svih događanja u jednoj ragbi utakmici. Možda jedan od rijetkih sportova u Hrvatskoj, u kojem je još prisutna ona ista, novcem i interesima neokaljana, strast za pobjedom.

Podaci, koliko god nevjerojatni, govore sami za sebe: Svjetsko ragbi prvenstvo je s prosjekom od 45 tisuća gledatelja po utakmici i dvije milijarde pred malim ekranima treći najveći događaj svijeta.

No, to su podaci koji su u svijetu itekako dobro poznati, međutim, ne i široj hrvatskoj javnosti, stoga smo odlučili provjeriti kakvo je stanje u Lijepoj našoj i ima li ragbi svoju budućnost.

Kada živite u Sinju, onda zaista nije teško pronaći nekog tko na tu temu imao nešto reći. Sinj je odavno poznat i priznat u ragbi krugovima, još od 1978. godine, a posebni detalj na kojeg su silno ponosni u sinjskom prvoligašu jest rad omladinskog pogona, koji već niz godina stvara prvake.

Ivica Dinarina - Šimić izdanak je sinjske škole ragbija te od početka godine i izbornik juniorske reprezentacije Hrvatske s kojom je prije mjesec dana izborio prolazak u europsku B grupu na turniru koji se igrao u Bugarskoj, što je rezultat koji je donedavno bio tek plod maštanja.

Njegova ragbi "priča" krenula je 1994. godine u Sinju, a put ga je, što zbog fakultetskih, što zbog poslovnih i obiteljskih obveza, dalje vodio u Zagreb gdje je nastupao za Mladost, da bi igračku karijeru 2007. ipak završio tamo gdje je sve i počelo.

Ljubav prema sportu i veliko iskustvo odmah su se istaknuli u radu s mladima, o čemu svjedoče čak tri uzastopne titule prvaka Hrvatske koje je osvojio kao trener Ragbi kluba Sinj. Dominacija Sinjana nije mogla proći nezapaženo, stoga je izbornička funkcija bila jedini logični put.

Za početak, odakle ljubav prema ragbiju u državi gdje ipak caruju neki drugi sportovi?

"Krv nije voda. Prije svega, moram priznati da mi je tu ljubav usadio moj otac koji je dugogodišnji djelatnik kluba, a iako je bilo trenutaka kada sam se pitao što mi trebaju svi ti udarci, lomovi, ozljede, uvijek bi prevladala ljubav prema sportu koji u sebi još uvijek ima onu istinsku sportsku priču. Tu nema alibija, nema glume, nema interesa, a isto tako nema ni novca, što i nije baš najbolja stvar."

S obzirom na relativnu medijsku "blokadu", vjerojatno većina čitatelja nema niti predodžbu o trenutnoj vrijednosti hrvatskog ragbija. Gdje se uopće u europskim okvirima nalazi Hrvatska?

"Trenutno se nalazimo u nekoj zlatnoj sredini, ali tendencija rasta je prisutna i to je najvažnije. Nismo dakle razina Kupa pet nacija, ali cilj je doći na nivo devedesetih kada smo pojačani Novozelanđanima bili na pragu nastupa na Europskom prvenstvu, što će reći među dvadesetak najboljih."

Koliko dovođenje stranaca u reprezentaciju utječe na domaću ragbi scenu?

"Mislim da moramo više truda uložiti da igraju naši igrači, da se više ulaže u domaći kadar, jer to onda u krajnjem slučaju ima i jak efekt na igrače koji sudjeluju u domaćoj ligi. Stranci su nam i relativno skup projekt, iako su oni do sada mnogo učinili za nas i digli nas na neku višu razinu. Nema sumnje da su oni sa sobom donijeli i jedan viši nivo ragbija, bržu igru i veliko iskustvo rada među profesionalcima. Također dolazak njihovih trenera je imao pozitivan odjek, ali svejedno mislim kako je vrijeme da se malo više vjere ima u domaće snage."

Ragbi je trenutno zastupljen u svega nekoliko sredina. Koliki to problem predstavlja u njegovom razvoju?

"Stanje se polako popravlja, širimo se, uključuju se neke nove sredine, doduše većinom u Dalmaciji. Naš cilj je u dogledno vrijeme stvoriti jedan klub u Slavoniji i na taj način dobiti na masovnosti i većoj popularizaciji. Većinom su to projekti ljudi koji su nekada igrali za Nadu, Sinj, Rijeku ili Zagreb, ali vjerujem u bolju budućnost."

Koliko je trenutno registriranih igrača u Hrvatskoj?

"Mislim da sve skupa možemo govoriti o brojci od oko 2000 igrača. Dakako, uključujući i seniore, omladinske pogone, veterane i razvojne momčadi. Naš cilj je doći do ranga Italije koja broji njih 5000, a kada će to vrijeme doći nažalost ne ovisi isključivo o nama. Kvantiteta će u konačnici izroditi i kvalitetu."

Prva ragbi liga od ove sezone je podijeljena u dvije skupine. Jasan je financijski motiv, međutim, koliko je to doprinijelo ili pak odmoglo klubovima?

"S tim smo uštedjeli novac koji bi inače potrošili na putovanja, ali u globalu izgubili smo onaj natjecateljski smisao. Ako pogledamo Nadu koja je svijet za sebe na ovim našim prostorima i koja ima velik broj igrača i pristojan proračun, onda je jako nezahvalno uspoređivati se s njima. Samim time smanjen je manevarski prostor i sve je svedeno na dva-tri kluba, što opet nije dobro, jer svi trebaju priliku da se barem pokušaju boriti u nekom konkretnijem obimu."

Koliko je teško zainteresirati mlade momke baš za ragbi koji je kontaktni sport i u kojem su izloženi udarcima i ozljedama, a pogotovo ako se unaprijed zna da im to neće donijeti slavu i zvjezdani status?

"Možda je to čak malo lakše u manjim sredinama koje i nemaju toliko velik izbor sportova, ali generalno je teško, jer tim momcima zaista nemamo što ponuditi kada dođu u određene godine. Posebno osjetljivo razdoblje je na prijelazu u punoljetnost kada su se dijelom već i naputovali pa dođe do laganog zamora, dio njih ode na fakultet, dio se zaposli i sve to skupa poništi dobar dio rada. Naime, ragbi je u Hrvatskoj amaterski sport i tu leži najveći dio problema."

Rak rana hrvatskog sporta općenito je nedostatak kvalitetne infrastrukture. Kako ragbijaši stoje po tom pitanju?

"Mogu se pohvaliti kako mi u Sinju zaista imamo fantastične uvjete za rad. Novi sportski kompleks, vlastito novo igralište i prostorije, dok je u ostatku Hrvatske, izuzev Zagreba, sve to još uvijek u povojima. Mi smo u suradnji s Gradom daleko dogurali i s te strane možda možemo i ostalima poslužiti kao primjer da se isplati boriti za sebe. No, to je proces kojeg smo svi mi prošli na početku pa tako moraju i drugi."

Počeo si kao igrač, imao uspješnu karijeru, nakon čega si krenuo u trenerske vode. Ove si sezone, nakon dokazivanja i niza osvojenih trofeja s mlađim kategorijama Sinja, u ruke dobio i reprezentaciju do 18 godina?

"Upravo tako. U principu, dio reprezentacije sam već skoro pet godina, samo što su to bile različite funkcije, od direktora reprezentacije do sportskog menadžera, a ove godine sam dobio priliku pokazati se i u ulozi izbornika, što je opet velika nagrada za dugogodišnji trud i rad."

Tvoja prva prava premijera bila je na Europskom prvenstvu grupe C koje se održalo u Bugarskoj? Kakav ste rezultat polučili tamo?

"Vjerujte da ne pretjerujem ako kažem da smo na to prvenstvo otišli s tek dva treninga i da su mnogi sumnjali u nas, a ni sami nismo imali realan dojam o vlastitim kvalitetama. Osobno sam vjerovao da se možemo nositi sa svima, što smo i dokazali osvajanjem prvenstva. Moram samo spomenuti da su tamo nastupili domaćini Bugari, zatim Danci koji su došli iz više divizije i Moldavci koji su nas lako pobjeđivali do prije par godina, stoga bez lažne skromnosti mogu reći da smo napravili jako puno. Sada nam je cilj ostati u grupi B, a ako se ukaže prilika i za više od toga, znat ćemo je ugrabiti."

Imaš li ambicija možda u nekom budućem vremenu postati i izbornikom seniorske reprezentacije?

"S obzirom da je u Hrvatskoj ovo amaterski sport, mnogo toga odlučuje i situacija u privatnom životu, obitelj, obveze, ali za sada smatram da je kudikamo zahvalnije raditi s mladima. Naravno da je izbornička funkcija neki vrh i da je to iznimna čast, no svima nama u glavi je gola egzistencija i samim time je nezahvalno prognozirati budućnost."

S juniorima Sinja došao si do tri uzastopna naslova prvaka Hrvatske, čime se Cetinska krajina još jednom potvrdila kao glavni proizvođački centar?

"Prije svega moram napomenuti da su neki igrači postojali i prije mog dolaska, ali dosta sam iskustava prenio iz Zagreba gdje sam proveo najveći dio igračke karijere. Taj rad dao je i 11 juniorskih reprezentativaca u ovoj generaciji, a razlog dobrih rezultata možda leži u tome što su se igrači nekako vezali uz mene i ekipu i što je stvorena jedna skoro obiteljska atmosfera."

Za kraj, koliko ste u klubu zadovoljni s podrškom grada?

"Nećemo biti nezahvalni i reći da je nije dobro, jer svjesni smo situacije u kojoj se svi nalazimo, ali uvijek se može bolje. Evo dobili smo taj novi sportski kompleks, međutim, zaista bih volio kada bi ta financijska priča bila malo konkretnija pa da se okušamo i na nekim turnirima u Europi i da tako vidimo dokle smo u biti došli i na kojim segmentima moramo više raditi."