Per aspera ad astra: Od zagrebačke Dubrave do Sjedinjenih Država

Jedan je od najboljih i najtalentiranijih hrvatskih mladih košarkaša - ne svoje generacije, već mnogih generacija unazad dosta godina. Dva puta europski prvak, kao kadet i kao junior. Isto toliko puta ovjenčan laureusom Dražena Petrovića, najvećeg europskog košarkaša ikad, za najperspektivnije mlade sportaše u Hrvatskoj (2010. i 2012. godine). U matičnom klubu, KK Dubravi, senior s 15 godina (!), juniorski prvak države s istim klubom i ujedno najbolji igrač te ekipe - proglašen MVP-jem završnog turnira PH 2011. godine. I još mnogo toga.

Ovo je priča o Mislavu Brzoji, jednoj od najvećih nada hrvatske košarke. A i sporta.

Rođeni Zagrepčanin, podignut i odrastao u Dupcu, kvartu u zagrebačkoj Dubravi, koji se može podičiti s mnogo manje pozitivnih stvari od onih negativnih. No, Mislav Brzoja svakako je jedna velika pozitiva za svoj kvart, svoj grad, a i svoju državu. Ne trebate ga mnogo poznavati da zaključite kako je svoj, uporan, borben, iskren, skroman. Nadasve pristupačna i dobra osoba, jednostavni 18-godišnjak koji samo želi raditi ono što voli, u čemu je dobar, štoviše, u čemu je jedan od najboljih.

Igrati košarku.

A igra je svjetski, dokazano više puta. Međutim, za to se - kao i svatko tko je ikada igrao, trenirao ili se na bilo koji način natjecao u "malom" klubu te participirao u njemu - morao krvavo izboriti i dokazati. Iznimno talentiran mladi košarkaš, pravi vođa i kapetan "starog kova" na parketu, a izrazito moderan igrač. Dečko, koji uvijek daje sve od sebe, ostavlja srce na parketu - za klub, reprezentaciju... Za momčad.

Timski igrač koji je u dosadašnjoj karijeri na klupskom i reprezentativnom planu, u jednoj fantastičnoj i briljantnoj hrvatskoj generaciji mladih košarkaša, osvojio gotovo sve što jedan tinejdžer može poželjeti. Pokorio je košarkašu Europu kao junior u "domovini košarke" gdje je ona gotovo doslovno religija, slaveći protiv te iste Litve na njenom parketu. Bijavši u isto vrijeme drugi najbolji pojedinac te ekipe Jakše Vulića i to poslije svog velikog prijatelja, ali i košarkaškog "vanzemaljca" - Darija Šarića.

Bio je kapetan te reprezentacije, koja je toliko razveselila hrvatsku košarku i njene ljubitelje, ali i "slučajne prolaznike". Zbog svojih je sposobnosti i karakteristika vođe vrlo cijenjen i potreban svakoj ekipi što igrom pokazuje za vrijeme utakmice, a pametnim i emotivnim izjavama poslije utakmice. Poput one u polufinalu tog famoznog i opjevanog juniorskog Eurobasketa na kojem su Hrvati bili zlatni ovog kolovoza. Pri deficitu od 19 poena početkom drugog poluvremena protiv uvijek jake Rusije, Brzoja je svojim suigračima rekao: "Momci, moramo pobijediti jer ćemo samo jednom biti juniori", u tom susretu zabio 12 poena, a nakon golemog preokreta i hrvatske pobjede te ulaska u veliko finale uz 61:57 izjavio: ""Emocije su mi ključale. Govorio sam sebi da moram pucati jer sam bio siguran da ću pogađati".

Sasvim dovoljno za zaključak o karakteru, osobnosti i kapetanskoj vrpci, zar ne?

A kako zapravo igra taj "mali Brzoja"? Evo odgovora:

No, nakon srednje škole (zagrebačke III. gimnazije u Kušlanovoj ulici) te zadnje godine na Traders Point Christian Academy u američkoj Indiani, nije se odlučio za povratak u domovinu, već je školovanje nastavio u Sjedinjenim Državama - na sveučilištu Villanova, točno 170 godina starom katoličkom univerzitetu u Philadelphiji, Pennsylvania. Tamo je dobio košarkašku stipendiju s kojom je automatski stigla i prilika da zaigra NCAA košarku, koja je i "karta" za NBA, međutim, unatoč svim uspjesima i odlikovanjima, unatoč tomu što je jedan od rijetkih kojem je uspjelo ovakvo što - iz Dupca do SAD-a - i usprkos tomu što je jedna od najvećih nada hrvatske košarke i hrvatskog sporta, i dalje je skroman, nije umišljen, i jednostavan.

U novoj NCAA sezoni zaigrat će košarku u dresu tamošnjih Wildcatsa, ekipe koja se natječe u mnogim sportovima, a povijesno gledano je najuspješnija baš u košarci. Na sveučilištu koje su završile mnoge poznate i javne osobe američkog života, poput poznate glumice i dobitnice Zlatnog globusa, Marie Bello ili NFL Hall of famera te također kasnijeg glumca, ekstravagantnog Howieja Longa, na tom će sveučilištu od ove godine studirati i igrati košarku i jedan Hrvat - Mislav Brzoja.

A prve dojmove o sveučilištu, povijesnim košarkaškim uspjesima za "malu" Hrvatsku i "malu" Dubravu te o sebi kao osobi i kao košarkašu, govorio je ekskluzivno za Sportnet...

"Per aspera ad astra (Po trnju do zvijezda)" - borbom do uspjeha

Kada si se, kako i zašto krenuo baviti košarkom? Zašto baš košarka i zašto Dubrava?

"Počeo sam se baviti košarkom u trećem razredu osnovne škole. Svidjelo mi se na treningu i počeo sam igrati za svoju osnovnu školu (OŠ Antuna Mihanovića u Dupcu, Zagreb; op.a.) i odmah prve godine sam na takozvanoj "Dubroligi" (prvenstvo osnovnih škola koje organizira KK Dubrava) bio najbolji strijelac. To mi je dalo još veći poticaj da se zaljubim u košarku i nastavim je trenirati. A za Dubravu sam se odlučio zato što živim tamo otkad sam se rodio!"

Tko je imao najveći utjecaj na tebe u tvojoj karijeri? Otac? Roditelji? Prijatelji? Neki trener?

"Najveći utjecaj su sigurno imali moji roditelji, koji se cijeli život žrtvuju i odriču da bih ja mogao izrasti u pravoga igrača. I na tomu sam im izrazito zahvalan!"

Tko ti je bio nekakav životni uzor da se kreneš baviti baš košarkom?

"Na početku mi je uzor bio Allen Iverson, volio sam njegov stil igre i način na koji je postizao koševe, ali što je vrijeme više odmicalo na scenu su stupali i neki drugi igrači..."

Cijeli život si u Dubravi - zašto? Zašto nisi otišao u neki veći klub? (pretpostavljam da te zvala Cibona?) Je li bilo teško odoljeti pozivima većih klubova?

"U Dubravi sam napravio svoje prve korake. Sve što znam tamo su me naučili. Nisam imao potrebu odlaziti jer sam tamo imao sve što sam htio, za razliku od igrača u većim klubovima. Uvijek je lijepo da te neki veći klub zove i da si tražen, ali ja sam u Dubravi bio priključen seniorima od svoje 15. godine i zato me drugi klubovi nisu ni zanimali."

Koji su tvoji najveći rezultati, odnosno dostignuća u dosadašnjoj karijeri i kako se osjećaš zbog njih?

"Sigurno dva najveća su dvije zlatne medalje sa europskih prvenstava u Baru i Litvi. Biti prvak Europe je neopisiv osjećaj, koji rijetko tko može doživjeti. Ja sam imao sreću i to sam doživio dva puta. Sigurno bih tu pridodao osvojeno juniorsko zlato Prvenstva Hrvatske samo zato jer me podsjeća na najbolju i najtrofejniju generaciju (93./94. godište) koju je Dubrava ikad imala. Na sve odlične momke i moje drage prijatelje! Samo zbog njih mi je to ostalo u takvom sjećanju i značaju."

Koliko dugo si u reprezentaciji? Kada si prvi put pozvan i kada je prvi put prepoznat tvoj potencijal i talent?

"U reprezentaciju sam bio pozvan prvi puta s 13 godina i to u kamp u Poreču. Trener je tada bio Dogan iz Osijeka, međutim, tada nije bilo puno danas poznatih igrača u toj ekipi."

Kojeg sportaša/košarkaša najviše cijeniš? Diviš mu se? Zašto?

"Postoje tri sportaša koje cijenim i divim im se. Jedan od njih je, naravno, i Dražen Petrović, koji je kao igrač bio izvanredan, kako radom tako i igrom. Drugo dvoje su Ivica i Janica Kostelić, koji su pokazali kako se samo teškim radom i odricanjem može uspjeti. Koliko god su padova imali, ili operacija, uvijek su se vraćali i bili najbolji te su mi se zbog toga urezali u pamćenje i stoga ih iznimno cijenim!"

Kažu da možeš fantastično odigrati na pozicijama od "jedinice" do "četvorke", no koja je tvoja prirodna pozicija? Gdje si najbolji? Što najviŠe voliŠ igrati?

"I ja mislim da mogu pokriti sve četiri pozicije i to mi podiže rejting, međutim, najbolje se osjećam na poziciji beka šutera jer smatram da sam s te pozicije najopasniji po protivnički koš."

Koje su najjače strane tvoje igre? Trica? Tranzicija? Pick and roll? Obrana? Zašto?

"U svakom od tih segmenata sam dobar, ali ni u čemu odličan. U tranziciji koristim svoju snagu da završim akciju, u pick and rollu imam dobro razumijevanje igre, obranu uvijek mogu odigrati, na niskom postu mogu kazniti igrače koji su fizički slabiji te inferiorniji od mene. No, svatko ima svoje prednosti i mane pa tako i ja."

Imaš li neki životni moto ili misao vodilju koja ti uvijek pomogne u karijeri kad padneš ili osjetiš teške trenutke? Imaš li kakav ritual prije utakmica? Jesi li praznovjeran?

"Nisam praznovjeran, samo smatram da ako ostaviš srce na parketu i uz Božju pomoć možeš doći do željenih rezultata. Međutim, ima jedna rečenica koja mi je putokaz u životu. To je latinska izreka "Per aspera ad astra" (preko trnja do zvijezda)! To me vodi i smatram da je tako svakome u životu sto god radio i čime god se bavio."

Američko sveučilište Villanova - kako si došao do njega? Kako si se odlučio da ćeš otići tamo i zašto? Znaš li što te čeka tamo? Prvi dojmovi?

"Villanova je sjajno sveučilište, koje igra moj stil igre; dakle puno bekova, šutiranja, pick and rollova... Otišao sam na Vilanovu jer sam mišljenja da bi ono moglo biti dobro za mene i za moj napredak. Svidio sam im se, ponudili su školarinu i ja sam prihvatio. Imaju odličan košarkaški program, no tek sada ćemo vidjeti kako ću se razvijati ovdje!"

"Da budem malo detaljniji u vezi Villanove; dakle ovdje je fakultet više kao srednja škola u Hrvatskoj. Potrebno je konstantno pohađanje predavanja, profesori su dosta dobri prema nama, odnosno, često nam izlaze u susret. A nama kao košarkašima, ako se dogodi da imamo problema s nekim predmetom, nude i instrukcije. Uglavnom, najjednostavnije rečeno - sve je tu za tebe, samo trebaš raditi. A ja znam da hoću."

Koji je tvoj najveći životni san?

"Ako je moguće zaigrati u NBA ligi i osnovati obitelj".

Planovi za nadolazeću NCAA sezonu i za bližu budućnost?

"Htio bih da izborimo NCAA turnir, za što se ja iskreno nadam da hoćemo..."

Dok traju sezona i natjecanja - kako izgleda tvoj običan radni dan? Što još voliš raditi osim igrati košarku? Hobiji? Neke druge preokupacije?

"Nemam baš mnogo vremena. Ujutro imam trening pa potom predavanja, a nakon toga ponovno trening i onda na kraju dana zadaća ili se dopisujem s prijateljima, djevojkom i naravno s obitelji. Nemam baš puno slobodnog vremena."

Poneki savjet za mlađe naraštaje? Kako uspjeti u hrvatskoj košarci danas - što je sve važno osim talenta? A na posljednje je pitanje Brzoja jednostavno, ali rezolutno odgovorio:

"Rad, rad i samo rad. Puno odricanja i biti svoj!"

A za one koji još uvijek nisu svjesni o kakvom se igraču tu radi bit će dovoljan sljedeći video. Jer, u njemu je sadržano sve što o Mislavu Brzoji kao košarkašu trebate znati: