Dario Kliba: "Okušati se u match raceu"

Počeci jedrenja. Zašto baš jedrenje?
Joj, bilo je to davno! Sjećam se da me je tata prvi put odveo u marinu gdje smo imali mali brod. Kako je i on bio jedriličar, tu ljubav je prenio i na mene. To je bila jednostavno 'ljubav na prvi pogled'!

Rezultata imaš mnogo u svojoj karijeri. Koji su ti rezultati najveći, a koji najdraži?
Najveći rezultat mi je sigurno treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1995. godine u klasi optimist, a najdraži mi je rezultat s prve veće regate u Livornu, u Italiji. Imao sam 12 godina. Konkurencija je bila jaka pa mi je to prvo mjesto ostalo najdraže. Valja izdvojiti i naslov doprvaka Europe u klasi Laser radial od prije dvije godine.

Često je u jedrenju da pri prelasku iz juniora u seniore mnogi odustanu. Da li se ti u budućnosti vidiš u jedrenju?
Da, obavezno. Odustati sigurno neću jer previše volim jedrenje i svoju budućnost vidim isključivo u tom sportu. Planovi su uvijek veliki. Apsolvent sam na Kineziološkom fakultetu pa mi je prioritet završiti fakultet. Naravno da bi volio da mogu normalno živjeti od jedrenja. U ovom trenutku je to vrlo teško jer su ulaganja velika, a sponzora ima malo koji su zainteresirani za ulaganje u moj sport. Iskreno se nadam da će se to promijeniti i da će ljudi koji mogu pomoć ulaganjem u jedrenje shvatit njegovu ljepotu i važnost.

Foto: Igor Dragozetić

Koji su ti trenutno najbitniji ciljevi za budućnost?
Cilj mi je okušati se u match raceu. Ove godine osnovali smo tim s kojim planiram nastupati na velikim natjecanjima. Cilj nam je u sljedeće dvije godine ući među 30 najboljih posada na svijetu. Ciljevi su nam veliki, ali će to biti nemoguće ostvariti bez sponzora. Iskreno se nadam kao i ostatak tima da će potencijalni sponzori prepoznati kvalitete i mogućnosti koje kao tim imamo i omogućiti nam da ispunimo svoje snove i ciljeve. Siguran sam da bi opravdali povjerenje!

Da li sa novim timom imate već nekih rezultata?
Sudjelovali smo u match Raceu na regati u Riminiju, svijetskom studenskom prvenstvu. Na toj su regati sudjelovale posade koje su rangirane unutar sto najboljih na svijetu. To je veliki uspjeh jer smo ostvarili bolje rezultate od četiri momčadi koji su na ljestvici među semdamdest najboljih na svijetu. Sigurno je da nam je ta regata od izuzetne važnost i ohrabruje nas u našim daljnjim ciljevima. Sedam dana prije jedne takve, velike, regate nismo znali da li ćemo uopće nastupiti zbog financijske nemogućnosti. U toj nas regati nije htio popratiti niti fakultet niti Savez. Majice u kojima smo nastupili kupili smo sami dok su svi ostali timovi na regati imali svoje trenere, voditelje ekipa, nacionalne trenerke i kompletnu opremu. Na kraju smo zauzeli šesto mjesto i shvatili da kao tim savršeno funkcioniramo. Samo nas je jedna pobjeda djelila od polufinala. Siguran sam da bi uz bolje pripreme i uvjete imali puno bolje rezultate, ako ne i najbolje. Uz volju, želju i znanje koje već imamo, treba nam financijska potpora kako bi konkurirali najboljima.

Tko osim tebe sudjeluje u timu?
Sa mnom je Nikola Prlenda koji se jedrenjem bavi od malena, a kao aktivan član kluba Uljanik iz Pule sudjeluje na domaćim i međunarodnim regatama. Najviše uspjeha postigao je upravo u dvobojskom jedrenju sudjelovavši u hrvatskoj posadi na ACI Cupu grade 1 koji se održao 1998., zatim na Antibes Cupu grade 2, te na prvenstvima države od 1995. do 2000. godine.Osim njega tu je i Slaven Čelić, član reprezentacije Hrvatske u klasi 420, koji sudjeluje i na regatama krstaša, a posebno se ističe 3. mjesto na tršćanskoj Barcolani. U timu se nalazi u Hrvoje Kostić koji također sudjeluje na mnogobronjim regatama.

Koji ti je uzor u jedrenju?
Russel Coutts je moj najveći uzor. Kad gledam America's Cup i njegovu smirenost na jednom tako velikom natjecanju, oduševljen sam.

Foto: Igor Dragozetić

Kakvo mišljenje imaš o hrvatskom jedrenju?
Hrvatsko jedrenje je zadnjih deset godina na visokom nivou. Imamo puno talenata, ali se znanje nedovoljno prenosi. Razlog tome je nedostatak novaca u jedrenju. Po meni znanje ne ide dalje. Previše je vlastitih interesa u klubovima. To dolazi do izražaja pri odabiru jedriličara za Europska i Svjetska natjecanja, ponajprije u klasi optimist.

Kako komentiraš odnose medija prema jedrenju u hrvatskoj?
Pa recimo da su u zadnje vrijeme ti odnosi nešto bolji nego ranije, no još uvijek je to premalo. Znam da je jedrenje težak sport za pratiti televizijom. Baš zbog toga su ljudi slabo ili nikako informirani o jedrenju. Zbog nedostatka podataka, ljudi ne mogu stvoriti sliku koliko je to interesantan i lijep sport. Banalan primjer je sad sa OI, kada su na teletekstu opširno izlazili rezultati o svim sportovima, a o jedrenju osim datuma, ništa. Isto tako, treninzi jedriličara se nikada ne spominju u medijima što je za druge sportove uobičajeno. U pisanim medijima se za rezultate jedrenja i bitne događaje izdvoji najviše dva reda, obično negdje na dnu stranice, u kutu.

Da li misliš da su dovoljna ulaganja u jedrenje?
Izgleda da je jedrenje sponzorima financijski nezanimljivo. Smatram da ne bi trebalo biti. Mali su ili gotovo nikakvi interesi većih sponzora za jedrenje. Jedan od bitnijih razloga za to je upravo nemogućnost televizijskog praćenja regata. Kada bi bilo suprotno, jedrenje bi bilo bliže i zanimljivije široj publici pa tako i sponzorima. Evo naprimjer, četiri godine dok sam bio u Zagrebu na fakultetu, klub mi nije bio u mogućnosti platiti autobusnu kartu da dodem trenirati u Pulu! Mislim da je to žalosno! U drugim sportovima klubovima to nije problem. Nakon velikih uspjeha, jedriličarima bi trebalo omogućiti bolje uvjete za nastavak karijere.

Foto: Igor Dragozetić

Da li ti je lakše jedriti na krstašima ili olimpijskim klasama?
Cijeli život jedrim u olimpijskim klasama pa mi je možda zato i lakše. Ugodnije se osjećam. Na krstašima češće može doći do gužve, a nije baš ugodno kada se sudare. Brže se stvara panika nego na malim jedrilicama.

Kako uskladuješ privatne obveze s jedrenjem?
Teško! Uvijek se neke stvari moraju prekrižit u životu zbog drugih, prioritetnijih. Meni je bio sada cilj završiti fakultet pa sam jedrenje na neki način stavio u drugi plan. Sada, kad su mi obveze na fakultetu pri kraju, ponovno je jedrenje najbitnije. Ciljevi su meni i mom timu veliki pa će ostale stvari biti manje bitne. Jedrit se može cijeli život za razliku od drugih sportova.

Da li smatraš da su mediji malo spominjali tvoje uspjehe?
Pisalo se nešto. Novinari često okreću priču kako njima paše. Imao sam po tom pitanju već loših iskustava. Jedriličari su 2002. godine osvojili 15 medalja, a kod izbora najboljih sportaša nije bilo niti jednog. Isto tako, zanimljivo je bilo na primanju kod predsjednika Stjepana Mesića. Tada smo shvatili koliko se u biti malo zna o jedrenju. Predsjednik je svakome pružio ruku i čestitao, a kad je došao do pola, izenadjeno je upitao „dečki, zar ste toliko medalja osvojili za Hrvatsku?“ Zadnjih deset godina jedrenje je sport koji nosi veliki broj medalja s najprestižnijih regata i prvenstava, ali se to malo zna u široj javnosti. Hrvati, posebno u klasi optimista, postali su „velesila“ u svjetskom jedrenju. Dvije godine u nizu smo u toj klasi imali svjetskog prvaka.

Najbolji hrvatski jedriličar?
Teško je izdvojiti nekog no po meni to je Tomislav Bašić iz zadarskog jedriličarskog kluba Uskok. Ne samo kao jedriličar već i kao osoba. No osim njega u Hrvatskoj ima stvarno jako puno dobrih jedriličara.