Kale: "Naš je nogomet pun polumenadžera i ugostitelja"

Vaše viđenje trenutnog stanja na ljestvici i bodovnog konta Hajduka.
"Tu smo gdje smo, malo su nas lošije krenuli rezultati. Bilo je puno skandala oko kluba, što s navijačima, što s nama samima, jer smo loše igrali. Ovo je ipak početak prvenstva, došlo je sedam novih igrača, imamo tri boda više od Dinama, bez obzira na sva zvučna imena koja su doveli, a očigledno i oni imaju problema. Novi igrači u novoj sredini trebaju određeno vrijeme za prilagodbu, nije to ništa novo. Prema tome, ja bih molio malo strpljenja i mislim da se možemo boriti za prvaka."

Foto: Bruno Karadža

Trenutno ste prvi Hajdukov čuvar mreže, publika vas voli i vjeruje vam. Kako ste se uklopili u klub i jeste li zadovoljni svojom učinkovitošću?
"Dobro sam se uklopio, ipak sam bio ovdje i prošle godine i znam dosta igrača, tako da mi nije bilo nešto teško sada. Moj učinak je takav kakav je. Sigurno postoji prostora za napredak i da to bude bolje i kvalitetnije i mislim da će to doći s vremenom. Imam kvalitetnog trenera vratara s kojim ću kvalitetno raditi, a vrijeme će pokazati hoću li napredovati ili stagnirati. Ali siguran sam u sebe, pošteno radim, Bog će me nagraditi i mislim da rezultati neće izostati."

Kako ste doživjeli susret sa splitskom publikom? Kakva je razlika igrati susret na Poljudu i u Zadru?
"Još uvijek nisam branio pred punim gledalištem, ali nadam se da će se to desiti u toku ovog prvenstva. Ja volim kad ima puno publike, diže mi se adrenalin i sigurno je kad su navijači uz nas da nam je to dvanaesti igrač i da nas dižu, te je onda puno lakše igrati. Opet, kad na velikom stadionu koji prima 40.000 ljudi bude 1.000 razbacano uokolo, onda to nije to. Čak i kad se skupi par stotina ljudi na sjevero-istoku to se čuje dosta dobro, a zamislite kad je sjever pun i kad svi navijaju za nas, to je neponovljiv doživljaj. Doduše, ja sam bio na Poljudu kao rezerva Tafri u Rijeci kada je Rijeka dobila Hajduka 3:1. To je neponovljiv doživljaj, 40.000 ljudi, ne može stati šibica, a na kraju su navijali za nas. Tako da mogu zamisliti kako je to, ali ipak drugačije je kad vi branite uz huk s tribina."

Kako komentirate nezadovoljstvo Torcide trenutnim stanjem u klubu?
"Ja ih mogu razumjeti. Sigurno je da Torcida traži pobjede, mi smo najveći klub u državi i prvaci smo države, pa ih boli kad netko neće uklizati, zatrčati se... Publika je ta koja treba navijati i bodriti svoj klub, a ne treba se bavit nekim drugim stvarima. Znam da je teško pregrmjeti i prešutjeti neke stvari, ali uvjeravam Torcidu, da će sve doći na svoje. Samo očito treba nekim igračima prilagodba koja je neminovna. Kod nekoga ona traje mjesec-dva dana, a kod nekoga šest mjeseci. Ja znam da Hajduk nekoga ne može čekati toliko vremena, Hajduk je veliki klub i on hoće odmah pobjede, meni je to jasno, ali prvenstvo je dugo i mislim da možemo u?i u borbu za prvo mjesto. Publika neka bude strpljiva neka nas bodri, a oni će se sami uvjeriti jesmo li se na terenu borili ili nismo."

Foto: Bruno Karadža

Mislite li da je Katalinić trebao napustiti mjesto trenera nakon ovakvih rezultata i kako komentirate dolazak Blaža Sliškovića na mjesto trenera?
"Ne bih ja sad o tome da li je trener trebao otići ili nije, mislim da to nije ni u mojoj domeni. To je stvar Uprave i klupske politike koga će otpustiti, a koga će dovesti. Svi mi smo ipak samo radnici ovdje, koji štite ugled Hajduka i koji su odgovorni za njegove pobjede i poraze kroz prvenstvo. Gospodina Sliškovića ne znam, mislim da smo bili malo suigrači u Hrvatskom dragovoljcu davnih dana kada je on praktički završavao svoju nogometnu karijeru. Mogu se samo pozitivno izraziti o njegovim igračkim kvalitetama, ali ne poznajem ga kroz nekakav trenerski rad, jer nisam imao prilike raditi sa njim."

Kolika je razlika braniti u Hajduku ili u nekom drugom klubu?
"U Hajduku 90 minuta morate biti spremni, jer recimo dok sam bio u Zadru tamo si cijelo vrijeme imao posla, ovdje smo igrali protiv Kamen Ingrada, nisu puknuli na gol, a u 90. minuti su imali zicer i moraš to obraniti. To je bio tvoj cijeli posao kroz utakmicu. Tvoja fizička i psihička priprema mora biti na razini da obraniš ta dva - tri udarca prema tvom golu u toku utakmice. Mislim da je teže igrati recimo u Zadru, nego u Hajduku. Tamo je ipak manja sredina, svak svakog zna, dok ovdje treba koja greška više da te uzmu na zub. Dok te u Zadru jedna jedina kriva obrana može odvesti u ponor. To je ipak sve relativno, ali ako primite 3 gola i tamo i ovdje - sve je isto. Ipak, kod vratara skoro je isto igrati za Hajduk ili drugi klub, udarac je udarac i to moraš obraniti."

Proglašen si za najboljeg vratara HNL-a prošle godine, ali još uvijek nema poziva za reprezentaciju?
"To je malo teško pitanje za mene, ipak reprezentacija je moja želja sigurno, ali prvenstveno se trebam ustaliti na golu Hajduka. Znači sve ovo što radim ovdje u Hajduku je preduvjet za poziv u reprezentaciju, koji se može desiti ako ste pošteni prema svom poslu. Izbornik je sad novi, vjerujem u njegove trenerske sposobnosti, ima iza sebe uspjeha i zna procjeniti tko je za reprezentaciju, a tko nije. Vratari koji su trenutno u reprezentaciji su odlični. Ne poznajem Didulicu, ali mislim da imamo puno kvalitetnih. Tu je jedan Galinović, koji bi mogao slobodno biti treći vratar reprezentacije. Jedan Didulica je prošao naš zračni prostor i dobio Domovnicu, dok neki koji su bili u ratu, a nisu bili hrvatski državljani to nisu mogli dobiti. Trebamo cijeniti svoje ljude, a ako nemamo nešto kvalitetno onda možemo otići preko granice i vrbovati nekoga da dođe kod nas, to je najmanji problem. Ja ipak se trebam ustaliti na golu Hajduka, te svojim obranama potaknuti nekoga da se taj poziv za reprezentaciju ostvari."

Foto: Bruno Karadža

Imaš li neki ritual prije utakmice?
"Mislim da nemam, ali ako i imam ne razmišljam o tome jer su to automatizirani pokreti, ali moram imati mir prije utakmice. Zato sam i cimer sa Munhozom koji puno ne priča, a ono što pričamo je da ga pozovem na ručak ili večeru. Munhoz je jedan jako dobar momak, ne priča puno i ne zamara me nekim glupostima kojima se igrači zamaraju prije utakmice. Ja isključivo razmišljam o svom protivnku i pokušavam se koncentrirati na njihove kvalitetnije igrače. To je jedna psihička priprema koju svaki igrač treba imati. Ne mogu prije utakmice recimo spavati i takve neke stvari, jer uđeš u neki mamurluk pa se razbudiš tek na kraju utakmice."

U kojem bi stranom klubu volio zaigrati?
"Ajax, definitivno u Ajaxu. Netko voli Real, netko Manchester. A ako to nije Ajax, onda je to sigurno Glasgow Rangers. Volim takav nogomet gdje se traži borba, tako sam odgajan. U svakom slučaju želi bih otići u klub gdje će se nastaviti moj napredak. Radio sam u Zadru dobro, tamo napravio neki rezultat i došao u veći klub. Treba mi daljnji napredak, jer uvijek treba težiti nečem višem. Taj put je trnovit i treba puno znoja i truda da bi se uspjelo."

Tvoje mišljenje o zakonu o navijačima? Da li on može pomoći dovođenju gledatelja na stadione?
"Kao prvo, mi nemamo uređene stadione, a kamoli zakon o navijačima. Trebali bismo mi imali uređene stadione kao u drugim zapadnim ligama, pa tek onda razmišljati o zakonu. Ja mislim da tu ne treba nakakav poseban zakon o navijačima, tu su krive i redarske službe. Redari ne gledaju navijače nego gledaju utakmicu. Trebamo napraviti zakon o sportu. Jer pogledajte, svi momčadski sportovi nam propadaju, tu imamo jedino zlatne rukometaše i pojedinačne sportove."

Foto: Bruno Karadža

Što mislite o prijedlogu za Ligu 16 koje na svu sreću ipak neće biti, barem slijedeće godine? Koliko bi uopće klubova trebalo biti u 1. HNL?
"Ligu bi po meni trebalo smanjiti barem za dva kluba, te povećati broj utakmica na barem 60-ak, uz utakmice Kupa. Tada bismo mogli tražiti nekakvu kvalitetu. Jer ako imate u godini dana derbije 3 puta na Poljudu, 3 puta u Zagrebu znači po tri puta pun stadion samo s jednim protivnikom. Onda dođe Rijeka, Osijek, Inter.. Treba postaviti neke parametre, jer samo tako možemo naprijed. Nitko neće ulagati u klubove kad u stvari nezna u koga on ulaže i ako te klubove nitko ne gleda."

Kako si prošle sezone kao skoro totalni anonimac, potpisao ugovor s Hajdukom?
"U Hajduk sam došao iz Hrvatskog dragovoljca, a bio sam i u Rijeci kada su bili doprvaci. Nakon Rijeke sam završio u u Ponikvama, poslije u Samoboru, s kojim sam ušao u drugu ligu. U Ponikve sam otišao jer sam imao problema s papirima. Iz Rijeke su tražili preveliku odštetu i da to izbjegnem, otišao sam na totalnu amaterizaciju. To je bilo jako teško. Ja sam praktički s vrha, kada sam bio doprvak države s Rijekom, otišao na dno i više gotovo nitko nije vjerovao da ću se vratiti profesionalnom nogometu. Puno je na našem nogometu polumenadžera, mesara, ugostitelja, neka se nitko ne naljuti, ali postoje škole na menadžere u Italiji, Njemačkoj... pa otiđite i završite školu, kupite licence koje koštaju po 250.000-300.000 CHF pa onda možete reći da ste menadžeri. Ja sam bio u takvoj situaciji da mi ljudi prodaju priču zbog ovoga ili onoga i vi se kao mladi igrač navučete na te slatke riječi i izgubite svoje vrijeme. Ja ne mogu reći da me Igor Štimac prepoznao i doveo. Nije me on prepoznao, nego su Igora poznavali neki moji prijatelji koji nemaju veze s nogometom i dogovorili su mi sastanak. Ja sam se s Igorom dogovorio kako mi ne mora davati novac, samo neka mi pruži priliku. Pojavio sam se na pripremama i nakon toga zadovoljio i potpisao ugovor. Kad sam došao u Hajduk, nikog nisam osramotio, a najmanje Igora. Kasnije sam usmjeren u Zadar, što nisam na početku želio, ali na kraju kad sam počeo braniti bilo mi je drago. Igor mi je pomogno u onom trenutnu kada su mi svi okrenuli leđa, pa čak i dio obitelj. I otac i majka su mi govorili nakon toga kako ništa ne valjam, a moja buduća supruga je ta koja mi je najviše pomogla u tim trenutcima. Ona mi je davala snagu i da nije bilo nje, vjerojatno bih prekinuo s nogometom. A da sam imao Štimca s 23-24 godine, tko zna gdje bih bio danas. To je tako u životu."

Foto: Bruno Karadža

Kao ti kao purger vidiš igranje u Hajduku? Kako to doživljavaš?
"Ja sam profesionalac, u prvom planu. Ako sam igrač Zadra, težit ću tome da pobijedimo i Dinamo i Hajduk, nema tu popusta prema nikome. Ja u životu nisam odigrao kladionicu, niti je znam igrati, niti me to interesira. Što se tiče Hajduka, moj otac je iz Šibenika, pa se ne može govoriti da sam purger. Ja sam rođen u Zagrebu i živio sam tamo do moje šeste godine i to ne u Zagrebu nego u Samoboru gdje sam igrao kao pionir. Ja sam odgajan u Dinamu, došao sam tu kao kadet, ali nisam nikada branio za Dinamo. Uvijek su me svi gledali kroz taj nekakav dalmatinski dišpet. Ja tu nisam mogao puno utjecati, a i roditelji nisu mrduli prstom za mene. Jednostavno je sve išlo nekakvim svojim tokom, malo sporije, ali na kraju se isplatilo. A zamislite koliko tek ima igrača kao što sam ja, ima ih nebrojeno puno kojima treba vrijeme da uspiju. Ali problem naših polumenadžera je taj što razmišljaju samo o svojoj zaradi i o ničemu drugom. Pogledajte danas, jedan pravi kadet već ima par menadžera, a ja kad sam bio u kadetima nisam znao što to znači . Ja sam završio juniorski staž, a tada se pojavio prvi menadžer, Predrag Rački, koji je radio s reprezentativcima. Nakon toga pojavio se Mamić, koji drži 50-ak igrača, a to ne vodi nikome. Jedan pravi menadžer može držati maksimalno 10 igrača i o njima brinuti, jer on im ustvari mora biti i otac i mama i savjetnik i psiholog i sve. Ja sam bio u Dinamu, a kada smo sreli Zdravka Mamića nakon povratka iz Koprivnice on kaže, 'Ej di si, golmančino'. Sad sam ja golmačina, a prije 4-5 godina kada sam bio u Dinamu, bio sam da oprostiš govno, jer je imao mnoge oko sebe koji su mu govorili kako ja nisam ovo ili ono."

Najdraža obrana u karijeri?
"Najdraže obrane su one koje odluče cijelu utakmicu. Ne može mi najdraža obrana biti ako mi izgubimo, jer rezultat je bitan. Recimo protiv Dinama u Zadru, gdje sam stvarno branio kvalitetno, gdje su moje obrane usmjerile tijek cijele utakmce, a na kraju se pokazalo i prvenstva. I moram priznati da mi je žao Osijeka, jer uvijek kad sam god branio protiv njih uzimao sam im bodove, ja ne znam da li je to tradicionalno. Uzeo sam im Kup UEFA, u Osijeku dva puta po 3 boda, u Zadru 2 boda kada smo igrali kriminalno, ja sam sve branio."

Kakav je osjećaj dati gol na Poljudu?
"Nevjerojatno, pogotovo kad je Torcida zatražila od mene da izvedem jedanaesterac. Super osjećaj."

Nešto za kraj?
"Ja izbjegavam davati izjave. Jer teren je mjerilo svega, na terenu pokazuješ jesi si dobar ili ne, da li zadovoljavaš publiku ili ne. Puno žešće se treba ulaziti u utakmice i u dvoboje, jer ti nosiš Hajdukov dres i onaj ko te vidi u tom dresu i s tim grbom odmah te se mora plašiti. Biti igrač Hajduka je nešto posebno, nešto veliko. Treba gristi, a ako netko ima jači ugriz od tebe, onda mu treba čestitati. Publika će vidjeti jesi li se trudio. Ako ostaviš srce na terenu, onda i ako izgubiš lakše će se podnijeti."