Manović: "Košarka je izgubila lepršavost"

Mnogi možda i ne znaju da je Mihajlo Manović bio član standardne "žute" petorke u vrijeme kada su Splićani dominirali sedamdesetih godina. Njegov je život umnogome ostao obilježen tragedijom gubitka sina, no uz prošlost ga ipak vežu i neka lijepa sjećanja...

U analima će zauvijek ostati zabilježena 1977. godina. Tada su Mlađan Tudor, Mihajlo Manović, Željko Jerkov, Branko Macura, Duje Krstulović, Rato Tvrdić, Ivica Dukan, Damir Šolman, Ivo Bilanović i Mirko Grgin, pod vodstvom Petra Skansija, uzeli Prvenstvo i Kup bivše države, te Kup Radivoja Korača.

Split je u susretu protiv Zadra pod svodove kultne dvorane na Gripama, gdje se stvarala europska i svjetska košarkaška povijest i gdje će se sasvim sigurno stvarati i budućnost, podignuo prvu iz niza zastava posvećenih najvećim generacijama Žutih i njihovim uspjesima. Sljedeća na redu upravo je ona kojoj je i Manović dao svoj veliki obol, a prilika je to da mu se oda i počast kao praktički jedinom koji to nije doživio iz svoje generacije. Kako i zašto, najmanje je važno, no sada je prilika da se ispravi sportska nepravda.

Prije početka susreta Alkara i Dubrovnika kapetan Sinjana Joško Ćurković uručio je Manoviću prigodni poklon u znak sjećanja na njegova tragično preminulog sina Jovana, inače dugogodišnjeg člana Splita, koji je u dva navrata branio boje Alkara i koji je nepovratno "kupio" simpatije Sinjana svojim beskompromisnim nastupima. Prigodan poklon bio je tek dio zahvale, a vrhunac je uslijedio kada je cijela dvorana petominutnim pljeskom poželjela dobrodošlicu velikom sportašu i prijatelju.

Manović je vrlo emotivno doživio priznanje koje su mu dodjelili sinjski prijatelji košarke, no to ga ipak nije toliko iznenadilo: "Znam ja dobro što je Sinj, što su ovi ljudi i vjerujte mi da nisam iznenađem prijemom. Nisam prvi put u ovom gradu, jer sam dolazio u ovaj kraj od kada sam došao u Split iz Beograda. Bilo je dirljivo i emotivno i nisam mogao sakriti suze. Nisu nas Sinjani zaboravili, a posebno ne mog sina Jovana. Hvala svima, a posebno Upravi kluba koja me je pozvala u Sinj."

Susret je pratio u društvu svojih prijatelja s košarkaških parketa o kojima kaže: "Bilo je lijepo ponovno se susresti s takvim igračima i sportašima, a posebno dobrim ljudima. Drago mi je što sam bio s Dallbelom, Poljakom, Perajicom, Pavićem i Ugrinom. Međutim, žao mi je što nisam vidio velikog čovjeka i svog prijatelja Stipu Vrcana, ali bit će prilike i za to. Evo, dobio sam na poklon vrijednu knjigu (Sinjska košarkaška bajka op.a.) koju je o sinjskoj košarci napisao sin mog prijatelja Ugrina, pravi košarkaški almanah. To je predivno, ostat će mi trajna uspomena."

Što se to promijenilo iz vremena dok je i sam igrao u odnosu na ono što sada gledamo, Manović je rekao: "Prmijenilo se utoliko što je za mog vremena bilo mnogo više mašte, bilo je više onih atraktivnih poteza koji su punili dvorane i zbog kojih se s nestrpljenjem čekala svaka utakmica. Kako nama igračima, tako i publici."

"Današnja košarka je ipak malo snažnija i skočnija, skoro svaki igrač bez problema zakucava, ali isto tako moram reći, bez da to ispadne kao kritika, da je košarka izgubila onu lepršavost koja ju je činila sportom broj jedan u Jugoslaviji, barem u onom periodu kada je bila na vrhuncu", dodao je.

Ipak, jedna stvar ostavila je i gorak okus. Godinama zaboravljen od onih kojima je najviše dao, njegovih Žutih: "Žao mi je što je tako ispalo, da sam praktički bio zaboravljen od svih, i najviše boli što su me zaboravili ljudi za koje sam toliko učinio. Jedini sam, mislim, iz te generacije koji nije imao službeni oproštaj i za koga nitko poslije nije pitao gdje je i što radi. Ali, to ostavljam iza sebe, valjda će budućnost donijeti i ljepše priče."

Gdje je i što sada radi i je li uz ostao uz košarku, nekadašnji play Jugoplastike kaže: "Moram priznati da sada nisam profesionalno uz košarku, barem ne od kada mi se dogodila tragedija u kojoj sam izgubio sina. Tada sam se teško razbolio, ali barem sam za sada uspio stabilizirati bolest i nastavljam svoju životnu borbu. Živim malo u Splitu, malo u Beogradu, a tamo najviše vremena provodim na grobu svog sina."

Za kraj, Manović je uslijed silnih emocija dodao: "Hvala svima na ovoj ljudskoj gesti i ponovit ću ono što je mnogo puta govorio moj pokojni sin da njegovo srce kuca za Alkar, a zato i moje srce kuca za Alkar."

Foto: Roko Pavlinušić