Zašto ne Rapaić?

Zadnjih dana rasplamsala se rasprava o potrebi angažiranja usluga Milana Rapaića, koji vuče svoj Standard u borbi za naslov prvaka Belgije. Izbornik Zlatko Kranjčar i sam ga je spomenuo u svojim razmišljanjima, iako "Miki" nije odigrao ni jedne sekunde otkako je "Cico" na klupi reprezentacije. Zadnji put igrao je protiv Engleske na EP u Portugalu.

"Božanska ljevica" Mikija Rapaića krčila je put reprezentaciji prema Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji 2002., još više prema Europskom prvenstvu u Portugalu 2004., pa je djelovalo i pomalo čudno što ga se Kranjčar nije sjetio ni jednom u 18 utakmica svoga izborničkog mandata.

Zlobnici su to objašnjavali riječima "ako pozove Rapaića, mora izbaciti Niku, jer tko će trčati za njih obojicu...", no prava je istina da je velik dio krivnje upravo na Mikijevim leđima. Njegove "klupske mušice" i prilično dugačke pauze bez igranja nisu ga ni mogle staviti u konkurenciju za reprezentaciju. Sad, kad je opet u svom elementu, nije mu dugo trebalo da ponovno zakuca na vrata "kockastih". Na njegovu sreću, s druge strane vrata je čovjek koji to kucanje čuje.

Zlatko Kranjčar nije osoba koja robuje nekim svojim "fiks-idejama", kojih se primjerice držao Otto Barić prije njega, pa nema nikakvog razloga ne vjerovati da će Rapaića "Cico" vratiti u reprezentativni kadar čim osjeti da mu može biti od pomoći.

Možda čak i za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, ali još vjerojatnije za kvalifikacije za EP 2008. Miki je sam rekao da i dalje ima reprezentativne ambicije.

Što se Njemačke tiče, "Cico" bi mogao birati između Rapaića i Ante Šerića, ako ćemo poziciju Marka Babića u udarnih 11 držati "zapečaćenom". Kranjčar će sa svojim stožerom morati dobro odvagnuti što mu je potrebnije na Svjetskom prvenstvu - odgovornost i obrambeni potencijal Šerića ili genijalnost i lucidnost Rapaića. Obojica imaju svoje adute, a teško je vjerovati da će "Cico" u Njemačku voditi čak trojicu igrača koji ordiniraju na lijevom boku. Iako, i Babić i Rapaić mogu se iskoristiti i na drugim mjestima.

Uglavnom, vratimo se junaku današnje priče. Dok su američki novinari između sebe razmjenjivali poglede, tražeći bilo kakvu informaciju na pitanje "Who tha f*ck is Mickey Rapaik", rasla je legenda o zapravo jedinom nogometašu Hajduka koji je u posljednjih desetak godina stekao kultni status. Rijetki kojem se skandiralo i kad je igrao dobro i kad nije.

U gomili prolaznika i u vremenu kad je teško pogoditi i sastav za sljedeće kolo, igrač koji je kao klinac iz Nove Gradiške došao igrati nogomet u Hajduka, postao je jedna od splitskih sportskih ikona. Čak i u gomili uspješnih i poštovanih sportskih imena koje je Split dao u zadnjem desetljeću, malo je onih koji se mogu mjeriti s ugledom i navijačkom privrženošću kojeg izaziva ime "Miki Rapaić".

Njegove legende iz vremena dok je igrao u Hajduku i danas se prepričavaju. Od vremena kada je s nekima od suigrača "zatvarao" kafiće i disko klubove po Splitu i okolici, da bi nakon toga igrao sjajne utakmice, preko utakmice kad je samo 15 sekundi nakon ulaska u igru, zabio pobjednički gol Dinamu, do nezgoda poput one kada je propustio utakmicu Lige prvaka zbog toga što je zrakoplovnom kartom - ozljedio oko.

I flegmatičnog prihvaćanja pogrešno napisanog prezimena na dresu u Italiji ("Rapajc"), kad je na pitanje "zašto im ne kaže da poprave", odmahnuo rukom i tiho dobacio "ma svejedno, nek pišu šta ih je volja...".

Jednom je izjavio "Dragi, igranje u Hajduku mi je najskuplje. S koliko god novca izađem iz kuće, uvijek se vratim praznog novčanika". Na njega su se često kačili mnogi "navijači" koje nije znao odbiti, "žicari" kojima nije znao reći "nemam".

Realno gledajući, karijera mu nije ispratila količinu talenta kojom raspolaže, a možda prijelomni trenutak bio je kad ga predsjednik Perugije Gaucci nije pustio u Juventus, tražeći tada astronomskih 40 milijuna DEM od Luciana Moggija. Da je tada otišao u Juve, tko zna kako bi se njegova priča odvijala. Možda bi ga upoznali i oni s kojima su razgovarali Kukoč i Ivanišević.

Ovako, "Miki" je čovjek sa (zasad) 45 nastupa i 5 pogodaka u reprezentaciji, igrač koji je sjajnom igrom i pogotkom srušio Talijane na SP 2002. i nogometaš koji je ujedinio navijače Hajduka, Perugije, Fenerbahčea, Ancone i Standarda. Jer za sve njih vrijedi isto. "Miki je legenda".