Život u vlaku

Da je Njemačka ogromna zemlja, barem iz naših "gabarita", znao sam i prije. Imao sam sreću i zadovoljstvo detaljno je upoznati i prije Svjetskog nogometnog prvenstva, pa nisam imao nikakvih problema prilagoditi se nekim stvarima koje ovdje uzimaš zdravo za gotovo, a kod nas su prilično strane.

Foto: Bernard Jurišić

Recimo, kažu vam da vlak polazi u 18:33. Kakvih 33 pobogu? Ili je 30, ili 35, što ako vozač zakasni u povratku s marende, kakvih 33? Vraga. Možete se kladiti da ćete u zakazano vrijeme čuti zviždaljku "perondžije" (evo počeh i ja izmišljati riječi po uzoru na drugi dio Sportnetovog kontigenta u Njemačkoj Pacak - Dodić), a da će vam se već u 18:34 obratiti vozač riječima "Meine Damen und Herren, počeli smo vožnju s te i te željezničke postaje, za toliko i toliko bit ćemo tu i tu, ako biste štogod pojeli i popili, pripremit novčanike i javite se gospođi kraj pulta"

Svi akreditirani novinari dobili su mogućnost besplatnog korištenja svih vlakova Deutsche Bahna za čitavog trajanja Svjetskog prvenstva. Da nije tako, vrag zna tko bi pokrio sve troškove putovanja recimo iz Münchena u Hamburg, ili iz Berlina u Kaiserslautern. Pa onda natrag i u krug.

Foto: Bernard Jurišić

Ovako, sjedneš brate u raketu, odveze te od Hauptbahnhofa do Hauptbahnhofa (nije vrag da netko ne poznaje ovu riječ), tamo te još dočeka i Media Shuttle i odvede te ravno do ulaza u stadion. Pa onda neki novinari imaju muda reći kako je to težak posao...

Ali ajde, budimo realni, nisu sve "ljubičice". Stalno nešto hvatate, stalno nekoga jurite, stalno tražite neku utičnicu bilo za struju, bilo vezu za internet, vrtite planove vožnje po rukama i tražite najkraću i najbržu moguću vezu iz točke A u točku B, gubite signal od mobitela kad vam najviše treba.

Foto: Bernard Jurišić

Kronično ste neispavani, pa "kljucate" u vlaku poput narkomana, stiskajući ruksak pored sebe, u kojem držite sve svoje blago; laptop, fotoaparat i mobitel. Umorni ste ko pas, nemate se vremena naspavati, jer navečer "kuckate", a sutra ujutro trčite negdje dalje, neki novi grad zove, neki novi stadion željan pozornosti čeka samo na vas.

Ne, nije baš isto kao kad sjednete s ekipom u kombi i odvezete se na utakmicu, kad vas je briga samo za to gdje ćete uliti gorivo (i u auto i u grlo) i uživate u svakoj minuti "raspusta".

Foto: Bernard Jurišić

Dobro, što smo onda naučili? Novinarski život je težak? Ma je vraga. Ne vjerujte nikome tko vam pokuša prodati takvu priču. Evo upravo mi neka fina gospođa nudi neki "keze-sendvič" za 6 ojra (mo'š mislit kako sam ga uzeo) i zahvaljuje mi se što sam se odlučio putovati "erste klasom dojče bana".

"Nema frke, i drugi put kad god FIFA odobri akreditaciju na kojoj je i Free Bahn Card", promislih u sebi i konstatiram da smo već daleko odmakli od Würzburga.