Juriš

Tko želi biti milijunaš?

Bernard Jurišić • utorak, 19.12.2006.

Izbornik U-21 reprezentacije Dražen Ladić nedavno je rekao u Hrvatskoj nema dobrih mladih igrača. Istovremeno, Hajduk i Dinamo se gađaju milijunima kako bi u svoje redove doveli te "nebrušene dijamante". Priča je još zanimljivija kad se pogleda koliko osorno dva žestoka konkurenta skaču za vrat jedan drugome da bi zadovoljili svoja sitna ega, dok ih "klinci" i njihovi "vlasnici" ismijavaju i vuku za nos...

Dario Jertec, Nikola Pokrivač i Gordon Schildenfeld. Tri imena oko kojih se "lome koplja" ove zime. Srećom po hrvatski sportski auditorij, Ante Rukavina već je "de facto" (a možda i "de iure") Hajdukov, iako i njegovu priču slušamo već tjednima.

Spomenuti igrači su posljednja "medijska udica", na koju su se, eto, uhvatila i dva najveća hrvatska kluba. Hajduk i Dinamo frcaju milijune za igrače koji su odigrali tri mjeseca prosječnog nogometa i završili sa svojim klubovima u solidnoj sredini ljestvice HNL-a.

Cifre su napuhane za igrače koji vjerojatno jesu nadareni, ali čija vrijednost ni približno nije visoka. Barem ne onoliko koliko je visok ego čelnika dva najveća hrvatska kluba, koji će radije baciti nekoliko milijuna "u vjetar", nego dozvoliti da ih "pobijedi" menadžment najvećeg konkurenta.

Što su to zapravo spomenuti pokazali? Jesu li Schildenfeld ili Pokrivač zaista toliko bolji od primjerice jednog Luke Vučka, svog vršnjaka, mladog reprezentativca i igrača kojeg bi, kao, trebali zamijeniti u Hajduku? Koga je Jertec zaista u tri mjeseca prvoligaškog nogometa uvjerio da bi trebao biti jedan od najplaćenijih igrača Dinama?

Kako će klubovi objasniti činjenicu da Hajdukovi i Dinamovi juniori uglavnom u pravilu "peglaju" svoje vršnjake iz manjih klubova, no kad dođe vrijeme da preuzmu glave uloge u prvim momčadima na Poljudu i Maksimiru - odjednom nisu dovoljno dobri?

U Hajdukovom kadru cijelu su jesen statirali klinci iz generacije gore spomenutih, bez da su dobili ikakvu šansu. I dok "Jerteci i Pokrivači" zbrajaju milijunske ponude, Hajdukovi i Dinamovi juniori udaraju "glavom u zid" i mole boga da ih se pusti negdje gdje će igrati. Iako su to objektivno najtalentiraniji igrači svojih generacija, iako su u 90% slučajeva nositelji svih mlađih reprezentativnih selekcija.

Kako se ti klinci osjećaju dok čekaju da im se ostvari san i oplode godine uloženog rada, osvojenih titula, odigranih reprezentativnih utakmica u "bilom" ili "modrom" dresu, kad vide koji se novci nude igračima koji su im rezerve u reprezentaciji, jer su ovi odigrali par mjeseci u prvoj momčadi petoplasiranog kluba prvenstva?

Moderno je već odavno pričati kako "u svojoj momčadi želimo našu djecu, naš podmladak", ali kad dođe vrijeme da se to dogodi, onda uvijek nešto iskrsne. Uvijek se nađe neki "puno talentiraniji igrač iz nekog drugog kluba".

Zapravo je puno važnije - preoteti ih konkurentu. Ili je tuđe uvijek slađe? Čak cijela priča ne bi ni bila toliko problematična da Hajdukovi i Dinamovi novci završavaju na računima klubova iz kojih kupuju igrače, umjesto u džepovima raznih mesara i gostioničara koji Hajduku i Dinamu prodaju "sve što zna napraviti pet na nogu".

A ti isti "klinci" i njihove "mecene" Hajduka i Dinama vuku za nos i ismijavaju svojim kalkuliranjem, prijetvornošću, postavljanjem uvjeta kao da se radi u najmanju ruku o Fabregasu, Van Persieu, ili Robinhu. Ovaj neće u Dinamo jer mu tast nije isplaćen, drugi neće u Hajduk jer bi želio ostati blizu djevojke, treći se u lice smije i jednima i drugima i zavlači ih tobože "čekajući bolje ponude".

Vrhunski vođeni kao i obično, što se najbolje očituje u dičnim europskim uspjesima u zadnje vrijeme, naša dva najveća kluba i ove su godine sami sebe doveli u situaciju u kojoj ni jedan ne može pobijediti. Jedan će popušiti trojicu "najvećih talenata", a onaj drugi će se oprostiti od nekoliko milijuna, uz vječnu dvojbu "jesu li kupili mačka u vreći da bi nekome dokazali svoje mišiće"?

Kad bi se mogla malo ukrotiti ega vodećih ljudi oba naša najveća kluba, onda bi vjerojatno i shvatili koliko smiješni ispadaju igrajući se Abramoviča i Berlusconija u hrvatskim uvjetima.

Umjesto da jedan drugome podapinju nogu gdje god stignu i gledaju kako ih ucjenjuju bezimeni menadžeri bezimenih igrača, da imaju zrno zdrave pameti u svojim glavama džentlmenski bi se dogovorili i rekli svima koje kupuju nakon prvog odbijanja "ako vas ne zanima igranje u Hajduku/Dinamu, izvolite igrati cijelu karijeru u klubu gdje ste poniknuli ili iz njega napravite veliki europski transfer". Uštedili bi i sebi i poreznim obveznicima prilične novce.

A koliko im je "skauting" stručan i kolika je vjerojatnost da će milijune istresti na pravu adresu, pokazuju novci uloženi u Andersone, Juniore, Munhoze, Balatince... Tko ove godine želi biti milijunaš?

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!