Juriš

Umjetnici kamuflaže

Bernard Jurišić • ponedjeljak, 08.01.2007.

Bomboni koji su ispadali iz usta strancima koji su prošlog tjedna nazočili najraskošnijem svjetskom slalomskom događaju, još su jednom razgalili naša skromna srca i preplavili nas toplinom i ponosom. U ta tri sata sljemenskog slaloma nismo bili "najzapadniji dio zapadnog Balkana", s ponosom smo se smatrali "najjužnijom zemljom srednje Europe". Makar i koštalo kao izgradnja manje bolnice - ma nek' crkne škrtost...

Ne pada mi na pamet tvrditi kako je dovođenje Svjetskog skijaškog kupa u Hrvatsku pogreška ili bacanje novca. Uvijek sam za to da se novci ulažu u sport, radije nego u džepove političara i sličnih parazita koji uvijek znaju gdje zagrabiti. Makar se to ulaganje otopilo par sati nakon završetka glavnog događaja.

Ideja stvaranja skijaškog centra na pola sata vožnje od centra Zagreba nije upitna niti loša, koliko je upitna njezina izvedba. Onaj dio koji implicira da smo toliko bogati i moćni da smo "pobijedili i posramili" neusporedivo bogatije zemlje u novčanim nagradama, kvaliteti snijega, glamuru, hotelskom smještaju, grupama koje plaćamo da zabavljaju publiku.

Jasno je i najvećem laiku da je Hrvatska bjesomučnim krcanjem državnog novca na Sljeme platila ulaznicu u svjetsku skijašku elitu. Kao država bez praktično ijednog vrhunskog zimskog skijaškog centra, ipak smo sposobni imati uvjerljivo veći nagradni fond od jedne Švicarske, Austrije, Njemačke, Italije, SAD-a, Norveške. Jesmo face, ha?

Ove godine par sati uoči početka Snježne kraljice nismo imali ni snijeg, ni kraljicu. Snijeg se stvorio umjetnim putem, a umjesto "Kraljice Jane" dobili smo "Princezu Anu". I sve to za pišljivih 25 milijuna kuna. Dok se svi drugi muče s nestašicom snijega, otkazuju utrke ni ne razmišljajući o umjetnom (pogodite zašto), nama se to ni u ludilu nije smjelo dogoditi. Bez obzira na cijenu.

Nije da nije vrijedno barem jedan dan slušati hvalospjeve onih u čije se društvo stalno pokušavamo progurati ostavljajući iza sebe "mulj balkanštine", hraneći svoj pomahnitali ego činjenicom da nam Švicarci i Austrijanci odaju priznanje kako je "Sljeme sehr gut".

No koliko je zaista realna slika koju smo poslali sa Sljemena u svijet 4. siječnja i što mi sami o njoj mislimo? I zašto je onda velik broj onih koji su se nagurali uz stazu pozdravljajući najbolje svjetske skijašice, uz 100.000 drugih, već sutradan umjesto na Sljeme, krenuo na skijališta u zemlje koje, za razliku od nas, imaju tako smiješne nagradne fondove, a skijašice smještaju u bungalove i drvene barake?

Odavno smo već postali umjetnici kamuflaže prema vani, pa nam je u svakoj prigodi važnije što o nama misli Europa, Amerika, bilo koji drugorazredni sadašnji ili bivši strani političar, bankar, pjevač, poznati ili nepoznati časopis ili novinar, nego što sami o sebi promišljamo i što ćemo svojoj djeci i unucima ostaviti u naslijeđe.

Ako i jesmo (a jesmo) uživali u mogućnosti da u svojoj zemlji doživimo jedan takav spektakl kao što je utrka Svjetskog skijaškog kupa, čemu tolika bahatost i umjetno pumpanje dojma kako mi možemo nešto što ne uspijeva zemljama bogatijim i skijaškom tradicijom i financijskim mogućnostima od nas?

Zar zaista itko misli da nam Švicarci, Talijani ili Austrijanci zavide zbog toga što skijašice smještamo u Sheraton, nutkamo jastozima i kavijarom, razbacujemo se novčanim nagradama? Misli li netko da smo mi otkrili nešto što oni ne znaju, ili je možda jednostavno riječ o činjenici da naši konkurenti ne raspolažu našim jedinstvenim adutom: "Dobro jutro gospodine premijeru, izvolite račun"?

Predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza Srećko Ferenčak slavodobitno je izjavio kako će i ove godine "Snježna kraljica" biti na pozitivnoj nuli. No pozitivna nula je kad potrošiš koliko si zaradio, a ne kad trošiš koliko te volja, znajući da će porezni obveznici doplatiti razliku. Iako ih nitko nije priupitao žele li.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!