Slike dvije

Istu "galeriju slika" posjećujemo već godinama - u prvoj prostoriji nagledamo se Dinama koji, naizgled, ima sve što je potrebno za konačni europski iskorak. Dinama koji s lakoćom ruši protivnike u Koprivnici, Vinkovcima, Puli ili Rijeci. Dinama koji puni mreže protivnika, Dinama koji ne prima golove, Dinama koji trkom, kvalitetom, znanjem daleko nadmašuje sve protivnike. Presretni, napunjeni samopouzdanjem i nerijetko euforijom, napravimo korak prema Europi i uglavnom brzo splasnemo, promatrajući kako taj isti Dinamo u ogledima s Dnjiprom ili Auxerreom izgleda tako prosječno. Koja slika Dinama je prava?

Slika prva: Nepobjedivi Dinamo

Drugu godinu u nizu, Dinamo je neviđenom lakoćom obrisao pod s ostatkom HNL-a i učinio prvenstvno nezanimljivim već početkom proljeća. Već je prošlosezonski Kužeov Dinamo bio iznimno nadmoćan nad konkurencijom, a Ivanković je otišao još korak dalje ove sezone i upisao sebe i svoju momčad u sve moguće klupske almanahe. Otkad je zamijenio Kužea, Ivanković je nanizao 19 prvenstvenih pobjeda te u tek jednom susretu nije osjetio slast pobjede (makar je splitskih 2:2 u Kupu imalo pobjednički okus). Učinak za povijest, učinak za knjige, učinak kojem se možemo samo nakloniti i reći - svaka čast.

Bez obzira na, bar naizgled nikad slabiju konkurenciju, zabilježiti 19 pobjeda u nizu uspjeh je vrijedan divljenja i zbog toga je šteta što Dinamovo rušenje rekorda nije pozdravilo više gledatelja. Zagrebačkoj publici, izgleda, pobjede nisu dovoljne, jer modri pohod posljednjih je kola promatralo tek par tisuća najzagriženijih Boysa. To je svakako nepravedno prema jednoj od najdominantnijih Dinamovih momčadi u povijesti.

Neki će razloge tražiti u nezanimljivosti prvenstva, neki u neatraktivnoj igri Dinama. Igrače su takvi napisi jako pogodili pa su na svoj način "popljuvali" novinare, i na to imaju pravo. Kao što i novinari imaju pravo tražiti manjkavosti Dinamove igre. Najbolji sudac je, na kraju, ipak publika, a ona je okrenula palac prema dolje. Da li prema Dinamovoj neatraktivnosti ili prema HNL-u općenito, pojedinačna je odluka, mada je dojam da je puno jači razlog nedostatak konkurencije i izvjesnost ishoda nego Dinamova igra.

Bilo kako bilo, za HNL je Dinamo ovog trenutka i Real i Manchester i Milan u jednom. Najbogatiji izvan terena, najkvalitetniji na terenu. Superioran logistički, superioran igrački, superioran marketinški.

S pravom se u Maksimiru ovih dana stvara euforija - Zagreb zaista treba pozdraviti prvake na veličanstven način, ovaj Dinamo zaslužuje feštu kakva se najavljuje - prepun stadion s 30 tisuća ljudi u modrim majicama, ogled s najvećim rivalom, potom putovanje oktrivenim autobusom do Trga bana Jelačića i proslava u srcu grada. I tu euforiju ne treba na bilo koji način sputati, Dinamo je uistinu u velikom stilu pokorio HNL i na isti način to treba i proslaviti. Problem je tek...

Slika druga: Ranjivi Dinamo

Nemoć Dinamovih protivnika, nažalost, ima nekoliko loših posljedica za maksimirski klub. Osim što momčad ne može puno napredovati, naučiti i skupiti iskustva redajući pobjede protiv inferiornih protivnika, stvara se euforija koja Dinamu ne treba. Euforija kako je baš ova momčad sposobna napraviti ono što proteklih 36 nisu bile; prezimiti u Europi. Problem te euforije je što na momčad stavlja dodatni pritisak, pritisak koji je ionako ogroman uteg u situaciji kad igračima treba maksimalno olakšati situaciju.

Već prvog dana nakon ispadanja iz Kupa Uefa od Auxerrea se počelo pričati o novom europskom Dinamu. Dakle, već skoro devet mjeseci polako se radi pritisak kako se baš ove jeseni konačno mora uspjeti. Na jedan ili eventualno dva ogleda radi se pritisak "biti ili ne biti", a objektivno, ni najjačim momčadima svijeta nije lako u jednoj ili dvije utakmice biti na najvišoj razini.

Mediji tu igraju veliku ulogu, ogromnu pažnju posvećuju toj "europskoj momčadi", od igrača i trenera očekuju se bombastične izjave o Ligi prvaka ili prezimljavanju u Europi. Dok je drugdje Europa bonus, u Hrvatskoj je - sve. Zar nemate osjećaj da bi u Dinamu naslov prvaka Hrvatske mijenjali za dolazak u četvrtfinale Kupa Uefa? Malo je zemalja u Europi gdje vlada takvo razmišljanje... Takvim stavom degradira se važnost HNL-a, a kakva god bila, ta liga je naša i moramo je veličati. Moramo joj se posvetiti, moramo tražiti načine da bude bolja, posjećenija, atraktivnija, kvalitetnija.

Takav "pritisnusti" Dinamo dođe svake jeseni do neke europske stanice i uglavnom se odmah vrati doma. Zašto? Nogomet je u svojoj biti vrlo jednostavan, pa je jednostavan i odgovor na ovo pitanje - jer naleti na bolje momčadi.

O kvaliteti Arsenala naspram Dinamove bilo bi neumjesno i govoriti. Auxerre je, pak, podcjenjivački dočekan u Hrvatskoj, no taj Auxerre se iz tjedna u tjedan bori s Lyonom, Bordeauxom, Marseilleom, Lilleom, PSG-om, Monacom, pred 30-40 tisuća gledatelja. Dok Auxerreov branič čuva Juninha ili Freda, Dinamov čuva Zeleniku i Novinića. A to, uz dužno poštovanje prema Zeleniki ili Noviniću - nije isto.

Nije dakako sve u tome, Dinamovi reprezentativci pokazali su da mogu igrati na najvišem nivou, no kao momčad, Auxerre se stvara na puno jačim protivnicima nego Dinamo. A istovremeno, na Dinamovim igračima puno je veći pritisak jer igraju "povijesne utakmice", dok je Auxerreu to tek još jedan europski nastup između važnijih dvoboja Championnata.

Koliko god htjeli biti optimistični, objektivno, nemamo temelja tvrditi da će baš ovaj Dinamo uspjeti. Određene kvalitete sigurno ima, no to može reći svaka Dinamova generacija koja je pokušala napraviti korak više. No, da li Lončarić, Drpić, Schildenfeld, Jertec, Tadić, Vukojević, Čale ili Sammir imaju kvalitetu za Europu? Odgovor na to pitanje nikako ne mogu dati Vinkovci, Šibenik ili Velika, može samo - Europa.

Iako smo se već puno puta opekli, čitamo opet iste najave, "baš je ovaj Dinamo taj". Zato jer je Zagreb pregažen s 4:0? Zato jer je Tadić zabio gol ili zato jer je Sammir okretao čuvare i dijelio dobre lopte? Protiv Zagreba to ide, ali budimo realni, u europskoj utakmici bi itekako žalili za promašajima istog tog Tadića. Kao što bi prespora igra istog tog Sammira rezultirala nizom izgubljenih lopti; jer, dok se u HNL-u mladi Brazilac ima vremena dva puta okrenuti oko svoje osi i onda uposliti suigrača, u Europi nema.

Nije to kritika Tadiću ili Sammiru; dva su to talentirana nogometaša koji su već ovog proljeća pokazali da su u HNL-u klasa. Kao što je Vukojević pokazao da je trkač bez premca, kao što su Drpić i Schildenfeld pokazali da su neprelazan dvojac. No sve to za sada je dokazano samo u našim okvirima.

Cijela Dinamova momčad zaslužuje pohvale za prikazano ove sezone, i individualne i kolektivne. No, pretjerivanje i nepotrebno veličanje, poput nazivanja Sammira Dinamovim Kakom ne vodi ničemu dobrom. Kaka i Sammir su "dva različita svemira", takve usporedbe uzrokuju velika očekivanja navijača, te jednako veliko razočaranje kad se pokaže da Sammir ipak nije Kaka (surprise, surprise). Da ne govorimo o kontra-efektu koji se postiže kod samog igrača...

Imali smo ove sezone priliku uživati u vjerojatno nikad ljepšoj prvoj Dinamovoj slici. To treba istaknuti, zapisati, pohvaliti, nagraditi, veličati. No, na tome treba stati, osvajanje HNL-a dokazalo je samo klasu unutar Hrvatske lige, ne i toliko priželjkivanu klasu za uspjeh u Europi. Podsjetimo, to je liga čiji su predstavnici proteklih sezona poniženi u Europi od predstavnika albanske i ciparske lige. Domaća euforija DA, europska euforija - NE. Inače ćemo se ponovno jako razočarati dočeka li nas na jesen druga slika Dinama...