Juriš

Hrvatska Pepeljuga

Bernard Jurišić • utorak, 14.08.2007.

Da, zaista smo fenomen. U mnogo toga, i pozitivnog i negativnog. No da smo svjetski sportski fenomen to zaista nitko, nikad i nigdje ne može osporiti. Kad smo prestali frustrirati svijet u skijanju, nastavili smo u atletici. Kad je otišla jedna "kraljica" došla je druga. Makar ovoj drugoj više pristaje usporedba s Pepeljugom...

Godinama je Janica Kostelić bila nedohvatljiva. Godinama su sve sportašice, ne samo hrvatske, nego i svjetske, živjele u neravnopravnoj borbi sa tim sportskim fenomenom. Koliko god su napravile, nisu mogle dalje od - drugog mjesta.

Nakon Janičinog "umirovljenja", krenula je žestoka bitka za ženski svjetski sportski tron. A u njemu u najužem vrhu – opet Hrvatica. Dugonoga, skromna Splićanka, centimetar po centimetar penje se prema nedodirljivosti. Prema mjestu i trenutku koji će njezino ime upisati u sve svjetske atletske udžbenike kao "najveću svih vremena".

Svatko tko je vidio iz kojih je uvjeta izronila i rezultatima monopolizirala svjetski skakački vrh, morao se "zaljubiti" u ambiciju i sportsko srce kojeg nosi u sebi. Onaj tko je vidio za što je sve sposobna ta naoko mršava i žgoljava šampionka, jednostavno nije mogao ostati ravnodušan. Ona je jedna od iznimno rijetkih sportašica koja zbog svojih atletskih mogućnosti izaziva ogromno poštovanje i respekt kod muških kolega. Bez obzira što mislili o tome - za sportašicu uistinu ne postoji veći kompliment.

Iako nije ona zbog koje će gradonačelnici graditi skupe sportske objekte, niti se bavi sportom zbog kojeg će vječno pomodni Hrvati jedan drugome pokušavati dokazati kako mogu preskočiti "centimetar više", njezina dostignuća već danas je svrstavaju među dvije najuspješnije hrvatske sportašice u povijesti.

Ono što joj je dosad nedostajalo, bile su medalje s velikih natjecanja. Za razliku od brojnih svojih konkurentica, nikad nije željela žrtvovati cijelu mitingašku sezonu samo radi medalje na EP, SP ili OI. Možda je trebala, možda je mogla, no onda to ne bi bila ona. Onda to ne bi bila ta obitelj.

Centimetar po centimetar, korak po korak, ona se bliži tronu s kojeg je dugo nitko neće skinuti. Doha 204, Madrid 205, Solun 206, Stockholm 207. Četiri osobna rekorda u jednoj godini! Dva centimetra od najviše visine koju je ženska osoba ikad preskočila. Samo dva centimetra.

Preskočiti preko ta dva centimetra na Svjetskom prvenstvu u Osaki, kakva bi to bila priča! Vječna. Nezaboravna. Bajka. No, puno važnije od same visine koju će preskočiti je - postati svjetska prvakinja. Konačno biti ono što svi znamo da jest. Službeno najbolja svjetska skakačica u vis.

Jer ona ima ono što gotovo ni jedna njezina protivnica nema. Ima moć skakati u kontinuitetu. Ako bi se zadržala na današnjoj razini motivacije i mentalne snage, nema nikakve dvojbe da bi za godinu-dvije preskakala 205 istom onom jednostavnošću i lakoćom kojom danas preskače nekoć "ogromnih" 195. Naslov svjetske prvakinje zasigurno bi joj ulio dodatnu injekciju samopouzdanja, kojeg joj ionako ne nedostaje.

To je zapravo ono najveće što sportaš može ponuditi. Vječnu "glad", stalnu "moć" i konstantan rezultat. A njoj se to vidi u očima. Svjetski rekord od 209 centimetara jednostavno nema šanse preživjeti, bez obzira bilo to ove, sljedeće ili za dvije godine. Nastavi li ovim ritmom, Hrvatska će dugo, dugo imati svjetsku rekorderku, možda i duže nego što ju je imala Bugarska.

Iako je navika najveće svjetske sportašice proglašavati "kraljicama", za nju je puno prikladnija drugačija usporedba. Iz pepela napuštene splitske tvornice u kojoj trenira, izrasla je u svjetskog šampiona. A onog trenutka kad pronađe "cipelicu koja joj savršeno odgovara", zablistat će i u zaborav poslati sve one koje prije nje okupirale skakački podij. Blanka Vlašić, hrvatska sportska Pepeljuga!

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!