Milijuni na ledini

HNL je i upravo završene jeseni ostala dosljedna sebi. Usprkos stalnim žalopojkama kako "to ništa ne vrijedi", i ove će se zime vjerojatno ostvariti transfer vrijedan nekoliko desetaka milijuna eura. Makar je nepošteno gledati cijelu ligu kroz prizmu jednog briljanta kakav je Luka Modrić, zašto ne istaknuti kako je HNL u nekoliko sezona "izbacio" trojicu igrača za koje su bogati nakupci iskrcali vreće novca.

Da, u pravu ste, veliki dio tog kolača HNL (dobro, recimo otvoreno - Dinamo i Zdravko Mamić) duguje vizionarskim idejama i "mudima" Slavena Bilića, no opet je nepobitna činjenica da već mjesecima menadžeri najbogatijih europskih klubova imaju rezervirana mjesta na hrvatskim stadionima i prate utakmice HNL-a. Jučer Da Silva i Ćorluka, danas Modrić, sutra Kalinić - zar je to malo?

Upravo je posljednji i najmlađi od njih najljepša priča minule jeseni na hrvatskim stadionima. Još uvijek 19-godišnji Kalinić zasjenio je sve vršnjake, pa i one malo starije, svojim nevjerojatnim potencijalom i strahovitom tjelesnom i mentalnom snagom. Ukoliko u Hajduku bude pameti i znanja, Kalinić mora biti "zlatna koka" koja će napokon osoviti klub na noge i omogućiti mu da napokon krene s poslovanjem na tržišnom principu, umjesto da ga umjetno na životu održavaju političko-gospodarsko-menadžerske "donacije" zbog kojih ga i vlastiti navijači prozivaju kako je "prodao dušu vragu".

Uz Modrića i Kalinića, paragraf svakako zarađuje i igrač koji je najveći pretendent na naslov "igrača koji je najviše napredovao". Minulog ljeta mnogi su se nasmijali na konstataciju kako Arsene Wenger zna sve o Ognjenu Vukojeviću, posprdno to komentirajući "kao da ima puno toga za znati". No, Dinamov je "motor" i bivši U-21 reprezentativac na krilima komplimenata iz Londona odigrao jesen karijere. Od "rovokopača" je postao "moćni terenac", krpajući sve što je mogao i zabijajući vrlo važne pogotke za svoju momčad. Svojim je igrama vrlo brzo zaslužio Bilićev poziv i svrstao se među legitimne kandidate za buduće zatvaranje jednog od ključnih mjesta u reprezentaciji nakon što se iza Europskog prvenstva od reprezentacije oprosti kapetan Niko Kovač.

Što se razočaranja tiče, ime Ante Rukavine je nezaobilazno. Već gotovo godinu splitskih dana broji 21-godišnji Šibenčanin, a "eksplozija" se još uvijek čeka. "Pregazio" ga je suigrač Kalinić, oteo mu dio "svjetala reflektora" i omogućio mu da "iz sjene" pokuša ono što nije uspio dok su sve oči bile uprte samo u njega. Razočaranje je i Tomo Šokota, nekoć dvostruki najbolji strijelac HNL-a, koji je još jedna potvrda i pouka svim mladim igračima koliko se teško vratiti u pravi ritam nakon dužeg neigranja. U Šokotinom slučaju riječ je bila o ozljedama, no primjenjiv je njegov poučak i na sve nestrpljive mlade igrače koji nedokazani i nedovršeni kao igrači i osobe odlaze "grlom u jagode" na inozemne klupe.

Možemo se jedino nadati da tim putem neće poći Kalinić, Mandžukić, An. Sharbini, Jajalo, Pokrivač, Nikšić, Tomasov, koji su "bljesnuli" minule jeseni i najavili velike mogućnosti.

Mladih će uvijek biti, nova lica se pojavljuju iz godine u godinu, a malo je onih koji ostanu na velikoj sceni. No, klubovi i njihovi predsjednici moraju biti svjesni toga da za bilo kakav ambiciozniji rezultat u svojim redovima moraju imati nekoliko iskusnih, pravih igrača u pravim godinama.

Prava bi šteta bila da ove zime HNL ostane bez jednog Lovreka (28), Terkeša (27), Hrgovića (28), F. Vitaića (25), Đalovića (25), Jukića (28), Župana (25) i sličnih igrača koji su vođe svojih momčadi i igraju najbolji nogomet svog života. Takve igrače bi klubovi morali čuvati (čitaj - plaćati) kao kap vode na dlanu, jer bez njih nema ni klinaca, ni rezultata, ni budućnosti. Mladog igrača je puno lakše nadomjestiti nego nositelje igre u najboljim, zrelim igračkim i ljudskim godinama.

Srce nas zaboli kad vidimo gdje igrači u najboljim godinama odlaze iz HNL-a, na kojim "europskim ledinama" trče radi poneke desetine tisuća eura više. Hrvatski klubovi nemaju novca? Ne, to nije istina. Ispravnija je konstatacija da hrvatski klubovi ne znaju s novcem. Zar želite da povjerujemo kako neki prosječni austrijski, belgijski ili ukrajinski klub plaća milijunima?

Sve u svemu, i ova je jesen, a posebno nastupi naših klubova u Europi, pokazala da Liga 16 ne može i ne smije biti naša prvoligaška realnost. Usprkos mogućnosti da povrijedi svoj ponos, to mora shvatiti i prihvatiti i Igor Štimac, bez obzira što je na tom "predizbornom triku" zaradio podršku neambicioznih klupskih "dizača ruku".

Još jednom vrijedi istaknuti kako dobre ideje koje stižu iz "Štimčeve radionice" nepotrebno padaju u sjenu zbog jedne loše. Svi "prirodni lijekovi" koje Štimac nudi za oporavak hrvatskog ligaškog nogometa, u usporedbi s otrovom kojeg će na naš nogomet prosuti širenje lige na 16 klubova, bilo bi kao gutanje Andola u nadi da će izliječiti rak pluća.