Rođena je nova diva

Jednim skokom, jednim sprintom, jednim rezultatom, Sanja Jovanović je zakucala na vrata kroz koja su u povijesti hrvatskog sporta prošle samo dvije sportašice. Janica Kostelić i Blanka Vlašić dobile su društvo.

Makar je čudno, možda i preuranjeno ovu 21-godišnju Dubrovkinju nakon jednog svjetski vrijednog dosega svrstati uz bok spomenutim nedodirljivim hrvatskim i svjetskim sportskim heroinama, životni put i prepreke koje je morala svladavati na putu do trona, najbolji su zalog vjerovanju da je Sanja tek počela "žetvu medalja". Seniorsku, naravno.

Fascinantno je koliko je put sve tri naše sportske dive različit, a opet u stvari toliko jednak i povezljiv. Svaka od tri spomenute svjetske prvakinje na prema svjetskoj slavi prolazila je trnovit put na kojem su odustale stotine i tisuće mladih i nadarenih sportaša, koji nisu imali tu mentalnu snagu i odlučnost.

Priča o Janici i Blanki već je dobro poznata, o obje su snimljeni i dokumentarni filmovi, njihovi dosezi, pobjede i pjevanje "Lijepe naše" sa suzama u očima, zaogrnute u hrvatsku trobojku nakon što su pokorile svijet, ostat će jedne od najljepših slika hrvatske sportske povijesti. Da, budimo iskreni - sport je grana kojom dominiraju muškarci i malo je djevojaka sposobno osvojiti taj zatvoreni svijet i izazvati emocije od kojih cijela nacija "pada u trans".

Janica i Blanka to su uspjele. Pokazale su da su tjelesno, ali još više mentalno, zaista na razini svjetskih šampiona, svjetskih veličina. U privatnom životu skromne, jednostavne i neposredne poput neopterećenog djeteta, u sportskom borilištu goropadne i nepopustljive poput gladijatora, u trenucima pobjede i slavlja emotivne kako samo žene mogu biti.

Njihov zajednički put, popločan bilo spavanjem u automobilu na "minus sto negdje u Alpama", bilo treniranjem na "simuliranim stazama" ili u "simuliranim dvoranama", život u "mikrokozmosu" kojeg je im je stvarao i prilagođavao otac i teža borba protiv same sebe, nego protivnica "iz nekog drugog svijeta" - ostat će vječna priča koja će inspirirati nadarene hrvatske i klince diljem svijeta.

Priča Sanje Jovanović u toliko je detalja kompatibilna priči Janice i Blanke. U plivanje se zaljubila u najnezgodnije vrijeme, dok su na Dubrovnik padale agresorske granate. Napadi na grad, uzbune i granatiranja bili su premalo da u toj djevojčici ubiju volju za sportom i novootkrivenu ljubav prema plivanju.

Godine koje su dolazile protekle su u "borbama za termine", jer plivanje - naročito žensko - u gradu u kojemu dan počinje, traje i završava s vaterpolom i slavnim Jugom, teško se borilo za svaki sat, svaku minutu u bazenu. Rano ujutro, kasno u noći - kad god je bilo potrebno, Sanji nije bio problem. Takav mentalni sklop ni ne može proizvesti ništa drugo osim šampiona.

Uz svu usporedivost i sličnost s problemima i preprekama koje su u životu prolazile druge dvije hrvatske sportske dive, Sanjin put bio je još teži i bremenitiji. Dok su Janica i Blanka imale osiguran i organiziran praktično čitav dan, dok su njihovi očevi Ante i Joško cijeli svoj život, rad i znanje posvetili karijerama svojih kćerki, Sanja Jovanović je kroz sportske i životne prepreke plivala bez oca, koji je napustio nju, njezinu majku i sestre. Uz sve to, njezina psiha morala se nositi i s teškom majčinom bolešću.

Valjda tako mora biti. Valjda su prepreke na putu najboli stimulans za svakog vrhunskog sportaša i najveći izazov za svakoga tko je dovoljno drzak i snažan da im se suprostavi. Hrvatski sport i hrvatsko društvo uopće, mogu biti sretni i ponosni što smo svi zajedno u tek nekoliko godina svjedočili odrastanju i svjetskoj slavi takvih šampionki i takvih osoba.

Janica je svoje odradila, Blanka već gazi pravim putem, a Sanja je jednim velikim rezultatom najavila da je spremna podariti nam još puno sportskih radosti i emocija. Malo je onih koji su ih zaslužili više od 21-godišnje Dubrovkinje.