Kupujmo hrvatsko!

Gdje je, kada i zašto stalo? To je važno pitanje za hrvatsku košarku, najvažnije, no čini se da nitko nije zainteresiran ponuditi pravi odgovor. Slušamo, godinama, priče o važnosti mlađih kategorija, o važnosti naših škola, no rezultata nigdje.

Gdje su veliki hrvatski talenti? Puno je previše vremena prošlo od Kukoča i društva da bi ih uopće spominjali. U međuvremenu smo imali Vujčića, Giričeka i još neke "buduće superzvijezde", koji, istina, nisu nikad došli na razinu Kukoča ili Rađe, ali su ipak europski priznati košarkaši.

Posljednjih godina, međutim, nemamo ni takve, dovoljno je pogledati NBA draftove proteklih godina da bi se zaključilo kako Hrvatska više nije ni izbliza "košarkaška tvornica" kao što je nekada bila. Susjedi Srbi otišli su nekoliko svjetlosnih godina ispred nas, a zaista je teško vjerovati da su Hrvati preko noći postali netalentirani za košarku.

Problem je, dakako, dublji i sistemske je prirode. Dok se javnosti prezentira plan o "davanju prilika našim klincima", veći dio budžeta vodećih hrvatskih klubova, posebice Cibone, odlazi na Amerikance koji novac češće ne opravdavaju nego opravdavaju.

Kada bi u tom dovlačenju Amerikanaca bilo nekakvog smisla, ozbiljnog skautinga i dugoročnog planiranja - OK. No, uglavnom se radi o jednogodišnjim ugovorima gdje su ciljevi obje strane isključivo kratkoročni - klubu da dobije igrača za 20 poena ili 10 skokova, igraču da si nabije statistiku u euroligašu, uzme ček na 200-300 tisuća dolara i potom potraži unosniji angažman. I onda iduće godine iz početka, uz čuđenje kako to momčad s dva-tri potpuno nova nositelja igre nije - uigrana. Šokantno, zaista.

Golobradi Filip Krušlin u samo je desetak minuta najbolje pokazao rukovodstvu Cibone što publika želi. Ne, ne želi konkretno "Krušku" već ono što on predstavlja - domaće dečke. Želi igrače koji se maksimalno bore, kojima je čast već što igraju u Ciboni i koji znaju što Cibona predstavlja. Sam Hoskin, skupo plaćeni Amerikanac, ne zadovoljava niti jedan od tih uvjeta, jer njega ti dolari ne motiviraju niti da proba blokirati šut igraču kojeg čuva, a kamoli da to i učini.

O izostanku bilo kakve vizije pri dovođenju igrača, osim one "taj nam donosi 20 poena po susretu", najbolje svjedoči primjer Larryja Ayusa. U Ciboni su se lani redom zaklinjali, od igrača, trenera do rukovodstva kluba, kako "usamljeni jahač" poput Ayusa može igrati u jednom Splitu, ali ne u euroligašu u kojem se do kraja poštuju zakonitosti timske košarke. Imali su tada pravo, Ayusu bez obzira na brojne kvalitete, nije mjesto u euroligašu jer timsku košarku ne poznaje. Samo je jedan "problemčić" u vezi toga - Cibona ga je dovela. Iako su, valja to opet naglasiti, svi redom govorili da nije igrač za Cibonu.

Cibona, nažalost, sve više gubi svoj imidž, ne samo u Europi nego i u Zagrebu. Kada bi ti stranci bili vrhunski, onda se ulaganja u njih mogu i opravdati, no kako opravdati Kelleyja ili McCullougha ili Hoskina? Zašto se u Ciboni čude što publike nema kada je najčešća slika petorke Kelley - Ayuso - Warren - Hoskin - umetni jednog domaćeg?

U dovođenju stranaca definitivno se pretjeralo. Nema nište loše u jednom ili dvojici stranaca, ako su prave kvalitete i pravog karaktera. Skauting Cibone, posebno proteklih godina, nije pokazao da zna pronaći takve. Na jednog pravog, poput Chrisa Warrena, dođu dva "kriva", a to si Cibona ne može priuštiti. A dobro se zna tko je u klubu mjerodavan za takve stvari.

Cibona nema ni izbliza financijsku moć Panathinaikosa ili CSKA, što će reći da u Zagreb neće sletjeti najbolji Ameri koji igraju u Europi. A protekle sezone jasno su pokazale je li Cibona opasnija s momčadi sastavljene od niza prosječnih stranaca ili s hrvatskom momčadi kojoj je pridodan jedan kvalitetan stranac.

Ovosezonska momčad je, to je već sada jasno, priličan promašaj, slabija od lanjske kada su stranci bili Wright, Wisniewski, Warren i u prvom dijelu sezone McCullough. Od hrvatskih igrača ozbiljniju ulogu imao je, jasno, Davor Kus. Ta je, pak, momčad bila prilično slabija od one iz 2005./2006. kada su Penn i Davison oduševljavali publiku i došli nadomak prolaska Top 16. Od Hrvata, osim Kusa tu su bili kao važni kotačići i Baždarić, Marcelić, Markota, prilike je dobivao i mladi Ugrinoski.

Kao po nekakvom obrascu, još jača bila je momčad sezonu prije, po Anzulovićevom mišljenju najjača za njegova mandata pod Tornjem. Zanimljivo, osim "našeg" Mađara Badera, stranaca nije bilo, kolo su vodili Žižić, Popović, Vranković, Longin, Sesar, Štimac, Markota... Jasno, klub nije uspio sačuvati Žižića i Popovića ni do kraja sezone, nakon što su u prvom dijelu sezone "zapalili" Euroligu.

Sezonu prije Penn je bio vođa, ali oko njega bili su domaći dečki - Kus, Rimac, Žižić, Golemac, Sesar, Mance, Poljak, Mamić, a pogledamo li još godinu dana unazad, vidjet ćemo još jednu solidnu momčad bez "stranaca na žeton" - Kus, Rimac, Prkačin, Planinić, Mujezinović, Mance, Mamić...

Strancima se Cibona okrenula nakon odlaska Giričeka i Sesara poslije 2000., pa su pod Toranj stigli Bowman i Freeman, a Cibona je ostala bez Topa 16.

Obrazac je potpuno jasan - što više stranaca, to slabiji rezultat. To manje publike. To manje prilika za mlade igrače. S druge strane, više domaćih igrača - bolji rezultati, više publike, više koristi za hrvatsku košarku, više prihoda od prodaje igrača za klub. Pametnome bi bilo dosta, pitanje je tek stanuju li takvi pod Tornjem...