Faca godine

Neposredan, iskren, pošten. Tri riječi koje će opisati Slavena Bilića bolje od čitave knjige memoara. Stručnjak koji je tek zagazio u izazovne i opasne trenerske vode svojom je hrabrošću, povjerenjem u svoje suradnike i igrače i autoritetom koje je munjevito izgradio osvojio simpatije hrvatske, ali i svjetske javnosti.

U godinu dana Bilić je pronašao odgovore na brojna teška pitanja koja su mučila naš nogomet nakon SP 2006. Danas se može reći da je svaki njegov potez bio pobjednički. Od imenovanja stručnog stožera, odabira igrača i ophođenja prema njima, pa do taktike za svaki pojedini ispit.

Bilić je svojim neuvijenim i jasnim pristupom osvojio srca mnogih koji su sumnjali u njegove stručne reference. "Heroj nacije? Ma gluposti. Znao sam da ću te probleme imati i nakon SP i jednostavno sam htio igrati. Htio sam biti uz svoje suigrače na tom velikom događaju, zaokružiti sve što smo dotad odigrali i uložili, napravio bi to svatko od nas. Bez obzira što sam možda zbog toga ranije okončao karijeru, nimalo mi nije žao." To je bio njegov odgovor na novinarske hvalospjeve o igranju pod injekcijama na SP 1998.

Knjiga njegovih izjava svakako bi bila bestseller. Iako Bilić nije ni približno sličan Ćiri Blaževiću, "majstoru velikih riječi", njegove jednostavne, jasne i neuvijene rečenice uvijek će pogoditi centar i u nekoliko rečenica istaknuti najčišću i najrealniju istinu. Zbog toga je Bilić apsolutni rekorder u našoj rubrici "Izjava dana" i teško će ga netko uskoro skinuti. "Težak teren, napaljeni domaćin? Da, sve stoji, ali kratko i jasno - dobili su nas, uvalili su nam dva komada, izgubili smo utakmicu i opravdanja nema", rekao je nakon Skopja. I dodao onako kao "PS" na kraju, nešto tiše, gotovo samo za sebe: "Da smo je morali dobiti, dobili bismo je."

Bilić je sa svojim igračima izgradio gotovo savršen šefovsko-prijateljski odnos. Odnos pun povjerenja, ali i odnos pun obveza. Obostranih obveza. Veliku prednost u odnosu na druge izbornike imao je u činjenici da je još donedavno bio igrač i što još uvijek jako dobro razumije "otkucaje srca" unutar svlačionice.

Jedan od njegovih najvećih pogodaka je sturčni stožer koji je formirao. Asanović, Prosinečki, Jurčević i Mrmić sjajna su "premosnica" od veličanstvene brončane generacije na novu momčad koja želi dotaknuti njihovu svjetsku slavu. Nikad stručni stožer reprezentacije nije bio tako brojan, tako kompaktan i tako usklađen.

Ipak, ono što je najviše osvojilo javnost u Bilićevom slučaju (uz rezultate, naravno), je njegov odnos prema reprezentaciji i prema svojoj državi. Respekt koji je zaradio u nešto više od godine dana na svim svjetskim meridijanima bio je praćen izjavama koje su prenosili najveći svjetski mediji. Vječno hladni i arogantni Englezi nakon pobjede i "packi" koje im je Bilić dostavio nakon utakmice i u brojnim medijskim istupima na Otoku nakon toga, morali su se naučiti poštovanju. I prema Biliću i prema Hrvatskoj.

I rekao im je to, opet u svom stilu, bez uljepšavanja i kamufliranja. "Kažete da nitko od Hrvata ne bi ušao među vaših prvih 11? Probudite se, vrhunski nogomet se igra i u malim državama." Potom i "Kako vi smijete hrvatske navijače proglašavati rasistima ili huliganima na temelju nekoliko pijanih budala? Konačno - zar vi niste ti koji su izmislili huligane i nerede?" Ili "šećer na kraju": "Zašto smo vas pobijedili na Wembleyu? Zato što ste arogantni i jer nas niste poštovali." Sve to u mikrofone, kamere i notese najkrvoločnijih novinara u Europi, koji su u pravilu ostajali - bez komentara.

Posljednja "crtica" dogodila se nedavno, kad je bogati Egipćanin Mohammad Al Fayed poželio Bilića za kormilom svojeg Fulhama. Dok još nisu dobili Bilićev komentar na ponudu, Englezi su se raspisali o tome kako bi "jedina prepreka Bilićevom punom angažmanu mogla biti hrvatska reprezentacija, ali da to može raditi i paralelno."

Očito naviknuti da pred njihovim ponudama "padaju gaće", Englezi su bili nemalo iznenađeni kad su dobili javni odgovor kako "trenutno ne postoji ni miligram šanse da preuzmem ikakav posao i ne zanima me ništa osim Hrvatske na EP". Zar je moguće da je netko odbio ponudu iz Engleske? Da, Bilić ipak nije Lawrence Sanchez ili Roy Hodgson, koji su na Al Fayedov poziv sve ostavili i "došli pješke".

Gomila je izjava, crtica i trenutaka u prošloj sezoni koje bismo mogli i morali istaknuti u "opravdavanju" titule osobe godine u hrvatskom sportu u 2007. Jedini svjetski izbornik s diplomom pravnika i vlastitim bendom, postao je i jedan od rijetkih koji je pobijedio i Italiju i Englesku na njihovim terenima. Nakon Europskog prvenstva slijedi nam novi "rat" protiv Engleza, a sa Slavenom Bilićem za kormilom već danas imamo pola koraka prednosti. Ne vjerujete? Pitajte Engleze.