Juriš

Brončani zlatnici

Bernard Jurišić • ponedjeljak, 21.01.2008.

Deset godina od najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa u povijesti "kuha" se novo veliko "kockasto" ljeto. Dok se reprezentacija sprema u Austriji i Švicarskoj na što bolji način obilježiti broncu iz Francuske, zanimljivo je primjetiti da glavne konce hrvatskog nogometa danas vuku upravo tadašnji "brončani". Od Slavena Bilića do Zvonimira Bobana, smije li se reći da je hrvatski nogomet napokon u pravim rukama?

Ljeto 1998. godine ispisalo je najveću priču hrvatskog nogometa u njegovoj stoljetnoj povijesti. Broncu na SP u Francuskoj iskovalo je društvo koje je prštalo od karizme i ugleda, igralo u najvećim europskim klubovima i lijevalo temelje nove velike europske nogometne sile.

Danas, desetljeće kasnije, pogled na ključna mjesta u hrvatskom nogometu posve potvrđuje dojam da se onakva generacija rađa jednom u sto godina, ako i toliko. Tadašnji "kockasti" (onaj drugi naziv je privatno vlasništvo) svoje su znanje i mogućnosti stavili na raspolaganje gdje je to najpotrebnije – hrvatskom nogometu.

Ladić – Štimac, Bilić, Soldo – Stanić, Jarni, Boban, Asanović, Prosinečki – Bokšić, Šuker. Najjača hrvatska momčad svih vremena, pravi "dream team" našeg nogometa (Bokšić nije zbog ozljede igrao u Francuskoj, ali po svemu spada u tu grupu), danas je "kičma" hrvatskog nogometa.

O Slavenu Biliću sve se zna. Nakon "teškog" SP u Njemačkoj, Bilić je imao i znanja i hrabrosti preuzeti klupu od "tvrdoglavog" Zlatka Kranjčara i u samo nekoliko mjeseci "reprezentaciju bez perspektive" pretvoriti u "najpotentniju mladu momčad Europe". Njegove zasluge u "eksploziji" Modrića, Da Silve, Ćorluke, Petrića i ostalih mladih igrača su neoborive, što potvrđuju multimilijunski transferi, ali i pozivi klubova iz Liga petice da "ponovi isto i kod njih".

"Osoba godine" osvojila je hrvatsku javnost i već danas "ekstremisti" paničare zbog činjenice da je "naš samo do ljeta". Vlatko Marković pred velikim je izazovom, jer će mu malo tko "oprostiti" ako Bilić nakon EP-a završi na klupi nekog engleskog Premierligaša. Iako se čini da je u sedlu predsjednika HNS-a nedodirljiv bez obzira na snagu doživljenih pljuski (a bilo ih je), ukoliko "izgubi" Bilića, sve snažniji oponenti dobit će moćnu municiju za novi "artiljerijski napad", od kojeg će se Marković i njegovi "dizači ruku" sve teže moći braniti.

Na njegovom se mjestu već godinama "ukazuje" Zvonimir Boban. Kapetan i vođa brončane momčadi umjesto uskakanja "grlom u jagode" među "pirane" koje vladaju Savezom, odabrao je "kaljenje" u jedinom sportskom dnevniku, kojeg je uspješno očistio od "žutila" i okrenuo promociji "čistog" sporta. Ono što je Boban napravio u Sportskim novostima, otvaranjem stranica školskom sportu, promotivnim akcijama u kojima naše najveće sportske zvijezde motiviraju djecu za bavljenjem sportom i akcijama kojima se želi ojačati i unaprijediti "baza" hrvatskog sporta i nogometa općenito, zapravo su ključni problem kojim bi se i HNS trebao početi ozbiljnije baviti.

Boban je inteligentna "persona" koja zna što želi i previše odgovoran da bi pobjegao od rada i obveze koje njegovo ime nosi. Poznavajući ga još kao igračkog vođu i autoritet, ne bi trebalo sumnjati da će znati odabrati pravi trenutak kad će se iz "radne fotelje" u Sportskim novostima preseliti u još važniju i vrjedniju – onu predsjednika HNS-a.

Jedan od onih koji je zasukao rukave je i Igor Štimac. Kontroverze koje ga prate većinom izvan nogometnih terena uteg su koji svaki njegov potez stavlja pod povećalo, no što god o njemu mislili, nitko mu ne može osporiti strahovitu energiju kojom "pršti" i želju da napravi nešto pozitivno u najbolesnijem tkivu hrvatskog nogometa – ligaškom. Iako ima krivih procjena i poteza (Liga 16), treba mu dati vremena i prostora da pokuša provesti svoje svježe ideje, jer budimo realni – hrvatskom nogometu može pomoći samo "sjekirica" poput njega. Osoba koja ima snažnu osobnost, karizmu i zvučno ime, osoba koju se ne može "muljati" i koja neće pasti pod tuđe utjecaje i sitne interese. Barem tako najavljuje.

Bilić je bio toliko "promućuran" da je svoj stožer okružio bivšim suigračima. Asanović, Prosinečki, Jurčević i Mrmić integralni su dio velikih reprezentativnih uspjeha u prošlih godinu dana, a Dražen Ladić dobio je na upravljanje U-21 reprezentaciju.

I dva najveća hrvatska kluba odlučila su palicu u ruke gurnuti "kockastima". Robert Jarni i Zvonimir Soldo tek se trebaju trenerski dokazati na klupi Hajduka i Dinama, a treba se nadati da neće biti brzo "zgužvani i potrošeni" kao nekoć Bilić u Hajduku ili Jurčević u Dinamu. Uostalom, Bilićev munjevit trenerski uspon najbolja je preporuka za strpljenje čelnicima dvaju velikana.

Ne smije se zaboraviti ni Davora Šukera, koji se posvetio djeci. Iako se njegova Akademija nažalost više cijeni i pomaže u inozemstvu, Šuker se ipak ne da i inzistira na "hrvatskom proizvodu". Mario Stanić jedan je od najužih "vanjskih suradnika" na projektu Sportskih igara mladih, a Alen Bokšić kratkotrajno se uključio u rad Hajduka, no nije imao dovoljan prag tolerancije za izdržati sve "scile i haribde" koje dolaze uz rad u našem nogometu.

Brončana generacija sve snažnije vlada hrvatskim nogometom, što će razveseliti svakog pravog ljubitelja sporta. Dosta je i skrivanja iza česte rečenice nekih umirovljenih sportaša koji "bi radili u hrvatskom sportu kad bi stanje bilo bolje". Kako će stanje biti bolje ako svi čekaju da ga netko drugi popravi? Treba zasukati rukave i raditi, stvoriti što bolje uvjete i odnose. "Brončani" su pokazali put.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!