Juriš

"Kupuješ li?"

Bernard Jurišić • ponedjeljak, 17.03.2008.

Mnoštvo je primjera u kojima je HNK Hajduk prvi. Prvi je osvojio naslov hrvatskog prvaka, prvi je igrao u Ligi prvaka, prvi je preživio 10 godina s blokiranim računom. No, sav pionirski posao kojeg je Hajduk dosad u hrvatskim okvirima obavljao, ništa je prema onome što se upravo "kotrlja". Hoće li uistinu Hajduk postati prvi "tržišno zdravi" sportski kolektiv u ovom dijelu Europe i imaju li navijači pravu informaciju glede klupskog preoblikovanja? U konačnici - je li baš Hajduk morao biti "pokusni kunić" iz čijih će eventualnih pogrešaka drugi učiti? Nema dvojbe - Hajduk je u važnim, gotovo prijelomnim mjesecima...

Kao što su razni Bosmani ili Websteri postajali poznati zbog sudskih presedana kojima su ostvarivali svoja prava, tako bi i Hrvoje Vuković mogao u hrvatskim uvjetima postati slavan po svojoj pobjedi izvan terena. Pobjedi koja je proizvela da je u samo nekoliko sati depresivni i ničiji Hajduka zatrpao "stampedo potencijalnih dioničara".

I dok je rečeni Vuković ovim potezom konačno izašao iz medijske sjene svojeg imenjaka koji je na čelu Sportnetovih Vodenih sportova, Hajduk se našao pred velikim, doista povijesnim trenutkom. Više od desetljeća se čekao posao koji je otpočeo izbjegavanjem stečaja zbog Vukovićevog potraživanja i priča se konačno "zakotrljala". Hajduk postaje prvo "športsko dioničko društvo" u ovom dijelu Europe.

Nakon ludila kojeg su profitabilne dionice Ine stvorile kad su se na hrvatskom tržištu pojavili vrijednosni papiri T-HT-a, Hrvatsku (ili barem njezin "bijeli dio") je zahvatila nova "dionička ludnica". Tko će postati (su)vlasnik Hajduka?

Dok Hajdukova navijačka armija likuje i priprema se na "preuzimanje kluba", treba ipak biti realan i prizeman u shvaćanju stanja u kojemu je Hajduk (i velika većina drugih hrvatskih sportskih klubova) i načinu na koji će se provesti "ozdravljivačko preoblikovanje". Posla je zaista jako puno i jako je osjetljiv, a puno će i vremena proći dokle "običan puk" ne dobije u svoje ruke "potvrdu o suvlasništvu".

Posao je jako ozbiljan i svi oni koji sudjeluju u kreiranju preoblikovanja Hajduka kao "pokusnog kunića" moraju biti svjesni dalekosežnosti posla kojeg su se dohvatili. Prostora za pogrešku ovog puta zaista nema, a ukoliko se ovaj posao provede loše i netransparentno - Hajduku prijeti blato iz kojeg se više nikad neće izvući. Zato proces treba odraditi vrhunski, uz sudjelovanje najvećih stručnjaka u ovom poslu i uz kontrolu najviših državnih instanci.

Navijače Hajduka trenutno najviše zanima način na koji će postati dioničari, no i u tu se odmah moraju postaviti neka pravila. Svatko onaj tko Hajdukove dionice bude shvaćao prvenstveno kao materijalno dobro, bolje da odmah u startu od njih odustane. Športsko dioničko društvo zakonski je u mnogo čemu različito od "običnog" dioničkog sruštva. Sportski klubovi nisu mjesto gdje je moguće ostvarivati ekstra-profit, a u središtu pažnje je (u teoriji) uvijek sportski rezultat i razvoj organizacije.

Prodaja Hajdukovih dionica ne bi se trebala shvaćati kao jednokratno investiranje u Hajdukov boljitak. Tvorci "novog Hajduka" moraju pronaći način kako aktivirati brojan Hajdukov navijački puk u kreiranju, pa čak i financiranju kluba u budućnosti. Svi oni koji žele iz ovog ili onog emotivnog razloga postati dioničari Hajduka, morali bi biti svjesni da klub kao Hajduk ne može živjeti bez publike. Bilo to na utakmicama, kupovanjem karte ili na druge načina - poput plaćanja godišnje članarine.

Hajduk je u SFRJ brojao na desetke tisuća članova, koji su s ponosom nosili iskaznicu i plaćali članarinu. Danas se ta skupina sportskih zaljubljenika u Hrvatskoj općenito izgubila, jer navijači ne žele svojim članarinama puniti džepove tko zna kome i sudjelovati u financiranju nečega što nema "ni glavu ni rep". No, preoblikovanjem i postavljanjem klub(ov)a na zdrave noge, navijačke članarine i "obveze" morale bi postati čvrst poveznički temelj između kluba i onih koji "za njega žive". Sutra kad se Hajduk preoblikuje u š.d.d., svatko onaj tko bi godišnje plaćao članarinu - imao bi puno veću težinu i odgovornost za vikanje "Uprava odlazi", nego što to navijači imaju danas.

Zamislite da svake godine 30.000 članova uplati samo po 200 kuna godišnje članarine? Gdje ćeš konkretnije ljubavi prema klubu, puno jače od one deklarativne "Hajduk živi vječno". Simpatizeri Hajduka morali bi početi shvaćati i prihvaćati svoje obveze, kao što ih prihvaćaju navijači brojnih uspješnih klubova diljem svijeta. Gomila je primjera kako navijači konkretno pomažu svoj klub, ne samo navijanjem s tribina.

Odvojiti Hajduka od politike i dati ga u ruke gospodarstvenicima i ljudima koji će znati cijeniti njegovu moć i "brand" u i izvan zemlje, u teoriji izgleda idealno. No, pitanje je koliko će se Hajduk ovim preoblikovanjem uopće maknuti od politike, ako će ogromnu većinu dionica i dalje imati Grad. Što znači - Skupštinu će i dalje sačinjavati i odluke donositi neki koji su tu postavljeni "po službenoj dužnosti", umjesto po jasnom i otvorenom - interesu da Hajduk ostvaruje dobre rezultate i na financijskom i na sportskom planu.

Zato je u cijelom procesu jedan od ključnih trenutaka - što će Grad (kao sljednik državnih potraživanja pretvorenih u dionice) napraviti sa svojim većinskim paketom. Hoće li ih zadržati (a time zadržati i upravljanje klubom), hoće li dio njih prodati nekoj od zainteresiranih grupacija (navijači, sponzori, biznismeni) ili će čekati trenutak izlaska dionica na burzu i tamo ih prodati po tržišnoj vrijednosti?

Tek kad se dođe u tu fazu, bit će moguće "raščistiti" konkretnu situaciju unutar samog kluba. Potjerati mnoge "pijavice" unutar i oko kluba, a na vlast dovesti ljude koji će imati mandat od onih koji su direktno zainteresirani za Hajdukov boljitak. Dioničara - Skupštinara. Tada će i izvršna vlast imati potpuno transparentan program i odgovarati za njegovu provedbu. A potencijala koji u "brandu" Hajduka leže neiskorišteni je "mali milijun". Ne treba "izmišljati toplu vodu", dovoljno je zaviriti kako se to radi na uspješnijim mjestima. Koji su samo poneki sat leta daleko od Splita i Hrvatske.

Zamišljeno preoblikovanje Hajduka u teoriji je prava stvar, koja bi konačno mogla staviti na zdrave noge ne samo Hajduk, nego i mnoge naše sportske kolektive. Nažalost, 17 godina hrvatske državnosti pokazalo nam je koliki je u Hrvatskoj jaz između teorije i prakse. Upravo zbog toga Hajdukov "pionirski posao" mora se napraviti temeljito i do kraja ispravno. To bi konačno bio primjer da se i mnoge druge stvari u našoj zemlji još uvijek mogu urediti kako spada.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!