Glava krvari, zid ne puca

Paragraf sanjarenja i više je nego dovoljan da bi se shvatilo gdje se danas nalazi hrvatska košarka. I ono iz čega bi po svakoj logici morala izvirati - hrvatsko prvenstvo. Osim klupskih uposlenika, sudaca, novinara (i to samo onih koji se bave "materijom"), ponekog roditelja, menadžera, skauta i nešto baš najzagriženijih zaljubljenika, što mislite koliko ljudi je svjesno toga da sutra u Hrvatskoj počinje prvenstvo u sportu koji bi trebao biti "prvi do" nedodirljivog nogometa?

Dok se u ogromnoj većini "normalnih" zemalja košarkaška prvenstva bliže svom raspletu, mi ćemo svoje tek započeti. U travnju. Dok su se četiri naša kluba šest mjeseci zabavljala u "nejasnom, ali besplatnom" natjecanju, u drugim zemljama su se igrale utakmice za bodove i titule. Kakvi nesposobnjakovići. Igraju domaću ligu cijelu godinu, umjesto da se ugledaju na nas i sve riješe u dva mjeseca.

I ove će se godine hrvatsko prvenstvo odigrati u dva munjevita mjeseca, u kojima će se od subote do subote odigravati i po četiri (!) kola. I ove će se godine igrati tek da bi se registrirali rezultati, bez ikakve volje i namjere da se u dvorane dovede nekoga koga će "TO" uopće zanimati. Koji navijač će to uopće moći pratiti? Koji klub će to uopće moći izdržati?

Prvenstvo države, ono što je u svakoj normalnoj državi svetinja i srce cijele košarkaške igre, kod nas je "ružno pače" koje bi HKS vjerojatno najradije ugasio i već danas krenuo na odmor nakon "zahtjevne sezone u regiji", da im to dozvole ULEB ili FIBA. A kako je krenulo - i to bi se uskoro moglo dogoditi. Zapakirat će nam objašnjenje u "raznobojni celofan", reći nam da nam "TO" zapravo i ne treba, a ono zbog čega se prvenstvo uopće i igra - a to nisu ni trofej, ni ponos, ni čast, nego 3 ili 5 bodova za euroligaški ugovor Cibone ili Zadra - poklonit ćemo "regiji". Ionako smo pred tim "nejasnim, ali besplatnim" natjecanjem odavno "skinuli gaće".

Danas kad je regionalna liga postala prisilni imperativ, priče o tome hoće li ta liga opstati ili neće postale su smiješne. Naravno da će opstati, kad joj je HKS dragovoljno ustupio ogromni dio svog suvereniteta, pa umjesto da se čelništvo našeg Saveza bori kako bi hrvatskim klubovima kroz prvenstvo osigurao neko mjesto u ULEB kupu, mi smo danas u tragikomičnoj situaciji da se HKS bori kako bi se preko regionalne lige mjesta u ULEB kupu osigurala klubovima iz nekih drugih zemalja.

I tako, dok se četiri naša kluba zabavljaju pola godine u regionalnom natjecanju bez rezultatskog imperativa, prvenstvo ćemo odraditi u sustavu kojeg se ne bi posramila ni NBA. Moglo bi se i nekim našim igračima dogoditi da nakon odigrane utakmice i višesatnog puta autobusom ni ne znaju prema kojem gradu se voze niti koji ih protivnik čeka.

A s kojim će ambicijama klubovi uopće krenuti u tu ligu? Ciboni i Zadru neće teško pasti ako i ne osvoje titulu prvaka, dovoljno im je i ući u finale doigravanja. Jer "titula vrijedi samo dva boda više". Split CO nakon "stabilizacijske sezone" u regionalnoj ligi ima prilično skupu momčad s obzirom na ambicije, u kojoj je tek jedan od četiri stranca nositelja igre izrazio namjeru ostati i dogodine.

Za Zagreb će ove godine navijati i puno onih kojima je dosta bezličnih stranaca u njihovim momčadima. Cedevita ima novce, Šibenik talente, a Dubrava i Svjetlost nažalost ni jedno ni drugo. A jednog Roberta Rikića, za čiji se potpis natječu Real i Barcelona, ni ove godine nećemo vidjeti u Draženovom domu, u Jazinama ili na Gripama.

Dok budemo pokušavali pohvatati konce tko s kim igra danas, gdje je tko prekosutra i kako će se vratiti kući do subote kad ih čeka nova utakmica, vjerojatno nećemo pogriješiti ako već sad prognoziramo da će možda i pet od osam momčadi "puknuti" vrlo brzo pod napornim teretom igranja i putovanja svaki drugi dan. Većina momčadi igrat će sa 6-7 igrača jer tako igraju cijelu sezonu, a ritam neće dozvoljavati nikakve eksperimente ili uigravanja.

I tako umjesto da uživamo u mladoj i poletnoj momčadi Šibenika, u možda i zadnjim utakmicama Ante Tomića na našim parketima, u okršajima dobrih stranaca poput Gečevskog, Shammgoda, Warrena ili Ivanova ili u minutama koje bi značile suho zlato za razvoj Delaša, Prostrana ili Krušlina, pratit ćemo muku da se izdrži 40 minuta, gomilu promašenih šuteva i zicera uslijed umora, gomilu tehničkih i nesportskih pogrešaka zbog nervoze i žestoki "muskul-fiber" u kombinaciji s uskim sjedištima autobusa u kojima će velik dio prvoligaša živjeti u naredna dva mjeseca.

Sve ono što nam je uoči pokretanja regionalne košarkaške lige obećavano i servirano kao "jedini put k ozdravljenju hrvatske košarke", srušilo se odavno kao kula od karata. Ali HKS, koji bi prije svega trebao voditi brigu o interesu HRVATSKE košarke i dalje lupa glavom o zid, vjerujući da će prije puknuti zid nego glava. Glava krvari, mozak odumire, a zid je tvrd kao i prvog dana.

A svi oni koji su prije šest godina strahovali da će pokretanje regionalne lige našu košarku ostaviti na samo četiri ozbiljna kluba, grdno su se prevarili. Danas jedva imamo i jedan.